Katastrofalna organizacija.
Osječki vatrogasac Tomislav Katalin uočio je kako Državna uprava za zaštitu i spašavanje, koja bi trebala brinuti o svojim vatrogascima, to ne čini na najbolji način.
Da nije naše matične postrojbe i zapovjednika koji nam iz Osijeka rješava kacige, poneki prsluk, rukavice, naočale, te brojnu drugu opremu, ne bismo mogli napraviti ništa. Mi na Korčuli ili negdje kod Metkovića, a iz Osijeka nam moraju stići čizme ili vreće za spavanje. Ma katastrofa od organizacije - kaže Katalin ističući nejasni razdjel odgovornosti između Vatrogasne zajednice i Državne uprave za zaštitu i spašavanje, pod čijom bi jurisdikcijom trebali biti profesionalni vatrogasci.


Ali. Od 92 profesionalna vatrogasca u Osijeku, 36 ih je u interventnoj skupini, što znači da je ljeti vrlo teško uskladiti djelovanje postrojbe u matičnom Osijeku, ali i popunjavati nedostatak stručnih vatrogasaca uz jadransku obalu i na otocima. Zapovjednik Boris Banjan ističe kako osječki vatrogasci nerijetko uopće ne koriste godišnji odmor.
Posljednjih deset godina situacija je sve lošija, čemu svjedoče sitne stvari koje je u sustavu za sada nemoguće poboljšati. Primjerice, trivijalnost poput promjene nekoliko pari čizama za veći broj nemoguće je učiniti godinu dana. Objašnjenje koje stigne do nas glasi - proračun za ovu godinu je popunjen, napišite potrebu sada pa ćemo je uvrstiti u proračun sljedeće godine. Takvo je stanje dugoročno neodrživo i reforme su prijeko potrebne. Inače, osječki vatrogasci su iznimno cijenjeni među kolegama na Jadranu gdje je situacija u vatrogastvu i organizaciji još lošija, a potreba mnogostruko veća - kaže Banjan.

NA POŽARIŠTE U TENISICAMA,
Tužna priča o kornatskoj tragediji probudila je smionost i “razvezala jezik” profesionalnim borcima protiv vatrene stihije. Ne štedeći nikoga, osječki su vatrogasci redom “palili vatru” na mjestima gdje najviše boli - u vatrogasnom sustavu.
Riječ je o spletu nesretnih okolnosti. Nitko od nas ne zna što bi se dogodilo da se nađemo u takvoj situaciji i teško je upirati prstom u krivca za pogibiju na Kornatu jer cijeli sustav nije dobro organiziran. S nama su u proteklih deset godina, koliko odlazimo ljeti na Jadran, redovito nekakvi amateri ili “devedejci” (članovi mjesnih dobrovoljnih vatrogasnih društava, op. a.). Nemamo ništa protiv njih, dapače, ali kada u akciji gašenja morate više paziti na kolegu “devedejca” sa srčanom manom ili čak astmom i aritmijom srca, kao što je bio jedan slučaj, onda to ne može biti dobro. Također, mnogi od tih ljudi ne znaju se niti popeti u helikopter ili u odlučujućem trenutku kažu da se boje, priča nam vatrogasac Darko Kutnjak.
Manjkavost u kontroli sudionika u gašenju požara ogleda se u, kako osječki vatrogasci kažu, “manekenima”. Naime, tako nazivaju dobrovoljce i, u principu, dobre, ali nestručne ljude koji idu na požarište u tenisicama i s “Ray-Ban” sunčanim naočalama na glavi.

OSTAVLJENI 12 SATI.
Također, šokantno svjedočenje o zaboravljanju vatrogasaca na požarištu, donose i Osječani.
Jednom smo 12 sati bili ostavljeni na nekoj planini na Korčuli.
Bez hrane, bez vode, bez radioveze... Helikopter koji nas je dovezao nije mogao doći po nas pa kada su se konačno sjetili da postojimo, javili su nam mobitelom da se pješice spustimo do jednoga mjesta. Hodnja po kamenitom i teškom terenu trajala je tri sata. Iscrpljeni smo bili kao nikad, a nismo napravili ništa. Sve zbog loše organizacije. Vjerujte nam, da nemamo svoje mobitele, bili bismo izgubljeni. A pokrivenost signalom kojim se hvale mobilne kompanije, je prava laž. Svaki od nas zna bar nekoliko mjesta gdje su telefoni mrtvi - naizmjence su pripovijedali osječki vatrogasci Davor Škarica, Marijan Bogut, Josip Šubić i Vjeko Pejić.
Šokantna svjedočenja nastavila su se nabrajanjem brojnih pogrešaka kao što su: slanje ljudi bez najosnovnijih znanja o gašenju i najosnovnijih dijelova opreme na požarište; shvaćanje požara na nedovoljno ozbiljan način; vatrogasnu politiku kroje oni koji nikada nisu gasili požar; amateri, kao i oni koji ih upošljavaju, na požarištu vide samo priliku za sezonskom zaradom, ali ne vide opasnosti; struka najmanje govori o vatrogastvu; mirovinski zakon prema kojem vatrogasac mora raditi do 65. godine želi li u punu mirovinu... Vatrogasci bi tako mogli nabrajati unedogled, a tek su načeli probleme koji su vjerojatno i u korijenu kornatske tragedije u kojoj je život izgubilo 12 vatrogasaca. Kako Osječani sami za sebe kažu - oni su buntovnici s razlogom!

Preneseno sa: GLAS-SLAVONIJE

iskreni na 25.09.2007 07:56:59