Mario Jozić, pripadnik DVD-a Vodice.(audio)

Tipičnom dalmatinskom fjakom uzrokovanom jugom započeo je 30. kolovoz. Nebo je bilo sivo, a oblaci su zavili šibenski kraj. Nerijetki Šibenčani komentirali su kako vrijeme izgleda kao da se sprema Sudnji dan.
Mariju Joziću, 18-godišnjem pripadniku DVD-a Vodice, taj će dan kada se pakao spusti na otok Kornat biti doživotno urezan u pamćenje. Oko 12 sati u prostorijama DVD-a Vodice zazvonio je telefon. Kornati gore i hitno treba intervenirati svim raspoloživim snagama.


'Mahnuo sam im, pozdravili smo se kao da smo znali da se više nećemo vidjeti'

Nas petorica iz DVD-a Vodice transportirana je u vojarnu Bribirskih knezova u Šibeniku gdje nas je čekao helikopter i ostatak ekipe. U helikopter nas se ukrcalo ukupno 25, s tim da je zapovjednik kazao kako dvojica pripadnika DVD-a Zablaće ne mogu s nama, jer nema dovoljno mjesta- prisjeća se mladi vatrogasni dobrovoljac.
Prilikom nadlijetanja otoka Kornat, sjeća se Jozić, činilo se kao da se radi o 'mačjem kašlju'. Kako je sjedio uz sama vrata helikoptera među prvima se iskrcao na Kornat.
Klarič je rekao da mi uz vrata prvi iskočimo, a oni u repu kasnije kako se ne bi stvarala gužva. A u repu su bili moji prijatelji: Hrvoje, Gabrijel, Karlo i Ante- priča Jozič svjestan da mu je slučajnost spasila život. Izašao sam van i mahnuo im, pozdravili smo se kao da smo znali da se više nećemo vidjeti- prisjeća se ožalošćeni Vodičanin.
.

Posljednja poruka stradalih: Tato, opkoljeni smo, izgorit ćemo.

Kada je dotaknuo kornatsko tlo, tvrdi, mislio je kako će požar ugasiti munjevitom brzinom. Naime, vatra je dosezala do gležnjeva, a gorjelo je nisko raslinje. No, sudbina je imala drugačiji plan.
Nazvao me otac pokojnog Ante Jurićeva koji mu je uputio posljednje riječi: Tato, opkoljeni smo, izgorit ćemo. Veza se prekinula- rekonstruira Jozić tragični dan. Prema njegovim riječima, pokušao je kontaktirati prijatelje, ali nitko nije odgovarao. Mobitel je zvonio jedino Ševerdiji.
Upitan kako je Jurićev uspio uspostaviti posljednji kontakt s ocem, Jozić tvrdi kako su
signal imali jedino mobilni operateri 095 i 091.
Saznavši da su stradali vatrogasci iz repa helikoptera, Jozić je pokušao saznati jesu li među njima i njegovi prijatelji. Strah je zavila srce.

Jozić: U spomen na prijatelje nastavit ću s volontiranjem.

Obitelji poginulih neutješne su, a prema riječima Jozića, ne vjeruju u priču koju istraga navodi. Naime, obilazeći mjesto tragedije dokazi poput nagorenih mobitela, neizgorenih kaciga, komadića plastike koji nisu izgorjeli ne 'drže vodu' o eruptivnom požaru.Mladi Jozić naglašava kako je ostao bez najboljih prijatelja, ali kako će upravo njima u spomen nastaviti s volontiranjem u DVD-u.
Ne bojim se, volim taj posao, a i oni su ga voljeli- zaključuje 18-godišnjak.
Vodičani su se od svojih mještana oprostili komemoracijama, a sve su imale naziv ''Zbogon i fala''. Iako je prošlo dvadeset dana od tragedije koja je potresla Hrvatsku, emocije se nisu slegle, a u Vodicama su još uvijek zastave na pola koplja.

Nekoliko dana nakon tragedije, Jozić je još jednom posjetio Kornate.
Stijene kao da nisu izgorjele. Čini se kao da ih vatra nije ni dotaknula, neke su na pojedinim mjestima ogrebane. Mobiteli su nagoreni, nisu izgorjeli, a 'kruška' je pukla. Čuo sam i da je jakna od pokojnog Dine Klarića ostala čitava kao i neke kacige. Nešto se njima tamo dogodilo. Pa sutradan su došle dvije topovnjače Hrvatske ratne mornarice, 100-ak vojnika. Otok kao da je bio pod stanjem opsade- priča Jozić i nastavlja da je očito da se nešto dogodilo. Nešto stravično.

Vodice zanijemile, zastave na pola koplja.
Roditelji su službenu objavu smrti saznali putem-medija. Na podnevnom Dnevniku. Vodice su
izgubile dva prijatelja-Hrvoja Strikomana i Gabrijela Skočića. Mladiče koji su cijeli život proveli zajedno. Grad je zavila crnina, a sve nade polagane su u vijesti iz bolnica. Brojka preminulih iz dana u dan se povečavala. Samo dan nakon što su ispraćeni Hrvoje i Gabrijel, nakon komemoracije koju su im pripremili prijatelji stigla je vijest iz Zagreba-umro je i Karlo.
Otišlo je jedno cijelo društvo. Oko njihove klupice u parku, na kojoj su se uvijek nalazili, samo bijele svijeće i uplakani prijatelji, pokoji predmet koji podsjeća na sretne dane, izlaske i doživljaje. Dva tjedna svi su se molili za Antu. U gradu tišina, a onda, u subotu, 15. rujna, dok su roditelji bili na Kornatima još potresnih vijesti. Otišao je i Ante. Umrle su sve vodičke nade. Tuga je ubila i
omiljenog profesora Gordana Alfireva. Pronađen je mrtav u svojoj drvarnici. Pod teretom tragedije sam je sebi oduzeo život. Vodice su zanijemile...Jedini zvuk koji se čuje samo su
zvona...Na trgu i danas četiri slike, upaljene svijeće i bijele ruže. Sve zastave na pola su koplja...

Preneseno sa: JAVNO

iskreni na 24.09.2007 11:40:19