APEL S FACEBOOKA
Zvonimir Radaš: Da mi je auto, pa da mogu k liječniku...
Zvonimir Radaš, 21-godišnji zapovjednik DVD Lišane Ostrovičke, koji je nakon prometne nesreće prikovan uz invalidska kolica, traži priliku za novi život.
- Ja sam Zvonimir Radaš, 21-godišnji zapovjednik DVD-a Lišane Ostrovičke. Prije nepune dvije godine doživio sam prometnu nesreću. Ozlijedivši kralježnicu stradali su mi treći, četvrti i peti torakalni kralježak. Ozljeda me prikovala za kolica, ali ja sam borac. Želim raditi, želim živjeti, želim se kretati!
Tim se riječima objavljenim na profilu društvene mreže Facebook mladi vatrogasac obratio prijateljima i javnosti ne bi li se, uz pomoć plemenitih ljudi, približio ostvarenju svoje velike želje: kupnji automobila s ručnim komandama. Bio je to povod za put u Lišane Ostrovičke, u posjet obitelji Radaš. Nismo dugo tražili.
Jedina kuća u zaseoku Radaši čiji je okoliš prilagođen invalidskim kolicima upravo je Zvonimirova. Sve je to njegova obitelj, računajući i prilagodbe u kući, kao i uređenje mladićeve sobe, uspjela uz pomoć mještana Lišana, prijatelja vatrogasaca i drugih dobročinitelja.
Drugačije ne bi jer otac Zdenko nema stalnog posla, majka Davorka prima tek dvije tisuće kuna za skrb o invalidnom sinu, a tu je još dvoje malodobne djece Radaševih, Ivan i Marija.
U takvim okolnostima, Zvoni je automobil s ručnim komandama nedostižan san, baš kao i usluge fizioterapeuta koje bi mu umnogome olakšale život.
- Ustajanje iz kreveta mi je neizvjesno zbog spazama koje me hvataju mnogo češće nego kada se podvrgavam terapiji, ali kako ću na terapiju kad je Zadar udaljen 45 kilometara, a Šibenik 40-ak?
Eto, neki dan sam pokušao ustati, a grč je bio tako jak da me je gotovo srušio s kreveta. Dogodi se to i posve iznenada. Dok sam bio u toplicama i podvrgavao se redovito fizikalnim terapijama, spazmi su bili rijetki i nisu bili toliko jaki.
Život uvjetovan prijevozom
Ali, tko će me stalno iz Lišana voziti u Zadar, Biograd ili Šibenik? Prijatelje, rodbinu i sumještane nemam više srca moliti jer ljudi rade, svatko je zaokupljen svojim obvezama... Da imam vozilo, sam bi se odvezao na terapije...
To vozilo za mene nije samo prijevozno sredstvo, već drugačiji, novi i bolji život. Želim se trgnuti, aktivirati, sudjelovati u životu zajednice, družiti se, jednog dana pronaći posao, a sve je to uvjetovano prijevozom...
Invalidska kolica Zvoni nisu slomila duh iako je njegov dan drugačiji od vršnjačkih. Taj mladi čovjek djetinjeg lica koji se nakon prometne nesreće i komatoznog stanja u zadarskoj bolnici probudio zauvijek drugačiji, na život gleda s optimizmom.
Priželjkuje skoru diplomu srednje prometne škole jer je nastradao neposredno prije mature. Spreman je dodatno se educirati i sve preostale sposobnosti uložiti u gradnju budućnosti. Ratno dijete, rođeno u Solarisu 1992. godine, u izbjeglištvu, već je, u cvijetu mladosti, stjecajem tragičnih okolnosti, naučilo lekcije koje ni njegova, ni dvostruko starije generacije nisu: život je samo jedan, treba ga znati cijeniti.
Onako kako nas je i dočekao, Zvone nas je ispratio: s iskrenim osmijehom i bez imalo samosažaljenja. Stoga mi se susret s njim čini najpriličnije završiti upravo njegovim riječima s Facebook profila:
“Obraćam vam se za pomoć, nije mi nimalo lako ni ugodno moliti, ali svjestan sam da nešto moram učiniti za sebe kako bi se pomaknuo iz kolotečine uvjetovane mojim zdravstvenim stanjem. Ne želim da mi kolica postanu prepreka za samoostvarenje... Molim vas da mi pomognete u mojim nastojanjima, svaka donacija je dobrodošla i bit ću vam zahvalan do kraja života.”
izvor:
http://www.slobod...fault.aspx