Idalje gore južna i jugoistočna Europa. Kažu da je najveći požar u povijesti zahvatio Kanarsko otočje gdje je, procjenjuje se, dosad izgorjelo više od 3500 hektara borove šume. Najveći požar u Španjolskoj hara brdskim područjem u blizini Cordobe, gdje je izgorjelo gotovo 4000 hektara šume. U Grčkoj je vatra progutala više od 60.000 hektara šume, a 23.000 hektara u Bugarskoj pri rekordnim temperaturama od 45 stupnjeva Celzija. Bugarskoj u gašenju požara pomažu ruski zrakoplovi, a vlasti u Sofiji zatražile su pomoć EU-a i NATO-a.
Najveći ovogodišnji požar u Hrvatskoj koji je gotovo šest dana buktio na Velebitu i u Nacionalnom parku Paklenica, progutao je oko 160 hektara površine. Prema dosadašnjim podacima, ove je godine izgorjelo 35.877 hektara. Svojedobno je akademik Slavko Matić, predstojnik Akademije šumarskih znanosti, izjavio da se pošumljavanje oporaženih površina u Hrvatskoj uglavnom ne provodi »pa je nužno zakonski regulirati sanaciju požarišta i provoditi ju«.
Za izbijanje većine požara kriva je nepažnja ljudi. No, sumnja se da su brojni požari diljem Europe, osobito u Italiji i Španjolskoj, podmetnuti jer se za spaljeni teren lakše dobiva građevinska dozvola. Zato je Svjetska organizacija za zaštitu prirode (WWF) zatražila da Europska unija donese zakon kojim bi se zabranilo izdavanje građevinskih dozvola za prostor gdje su izgorjele šume. U mnogim sredozemnim zemljama spaljena zemljišta pretvaraju se u poljoprivredne i građevinske površine što brojni političari potiču ili barem ne sprečavaju.
S ekološkog gledišta požari u mediteranskom i submediteranskom području veliki su problem, jer se šume tamo teško same obnavljaju zbog oskudnog tla i klime. Na otocima i uz obalu je toplo, vruće, suho i slano zbog posolice koju nosi vjetar.
»Kad bi, ne daj Bože, požar poharao autohtonu šumu hrasta crnike na Rabu nazvanu Dundo, potrajalo bi stoljećima da se uz veliki trud šumara ta šuma obnovi«, slikovito objašnjava dr. Boris Hrašovec sa Zavoda za zaštitu šuma i lovno gospodarenje Šumarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Napominje da je za zaštitu nekog područja vrlo bitna svijest tamošnjih stanovnika. Hvali Rabljane koji posebno brinu za zelenilo svog otoka, te sve aktivnosti promatraju, a sumnjive odmah dojavljuju. To je rezultiralo jako dobrom protupožarnom zaštitom.
»To ne znači da na Rabu nema požara. Ima ih, ali zbog brzih reakcija oporažene su površine male«, kaže Hrašovec.
»Postoji niz pozitivnih i negativnih scenarija ako izbije požar u borovim šumama. Ako gori šuma alepskog bora koji je formirao češere, oni će otvoriti zbog visoke temperature vatre i sjemenke će iz češera pasti na oporaženo tlo. Dovoljno je da padne kiša pa da niknu mladi borići. Češeri se obično ne otvaraju sami od sebe pa je to prilagodba te vrste na požare. To se prije otprilike šest godina dogodilo na Makarskom primorju, u Baškom polju«, priča Hrašovec. »Ali, ako alepski borovi nisu još dobili češere, autohtonom, prirodnom drveću trebat će desetljeća i stoljeća da se razvije.«
Prirodnu šumu na Mediteranu lakše je postići 'kraticama', to jest sadnjom alohtonih vrsta, onih koje prirodno ne obitavaju na tom području, kako bi pripremile stanište i podlogu za autohtonu vegetaciju, naglašava Hrašovec. Te alohtone vrste moraju biti malih zahtjeva, žilave i otporne. Zato se sade šume alohtonog alepskog i primorskog bora. Kad se formira prirodna šuma, iz sjemena i živih panjeva koji su nakon požara ostali u tlu, autohtone vrste se sijeku. »Ni to ne ide brzo, cijeli je postupak duži od ljudskog vijeka, obuhvaća barem tri generacije«, dodaje Vjesnikov sugovornik.
Gorska i kontinentalna područja Hrvatske ne trpe toliko od požara u ekološkom pogledu, jer se šume tamo lakše i brže obnavljaju, no štete mogu biti velike u gospodarskom pogledu. U SAD-u i Australiji kontinentalni požari su veliki problem jer gore silno velike površine. U SAD-u na Aljasci i Rocky Mountainsu visok je postotak udara gromova koji uzrokuju požare.
Bez obzira na velike ljetne požare, šume svakodnevno nestaju. Namjerno ih se siječe i pali zbog pojačane potrebe za drvnom građom i gorivom, eksploatacijskim poljima, poljoprivrednim površinama i pašnjacima. Nova prijetnja opstanku šuma je najnoviji biznis razvijenih zemalja - proizvodnja biogoriva.
Znanstvenici iz SAD-a procjenjuju da svake godine nestane oko 13 milijuna hektara pod šumama, što odgovara veličini Grčke ili Nikaragve. Četvrtina šuma nestalih unatrag 10.000 godina uništena je u posljednjih 30 godina. Godišnje se uništi oko 13.000 četvornih kilometara brazilske kišne šume Amazone. Posljedice takvog nekontroliranog krčenja šuma jesu nestanak mnogih biljnih i životinjskih vrsta, ugrožavanje opstanka tamošnjeg stanovništva, erozija i požari, a godišnje se u atmosferu ispusti do 80 milijuna prostornih metara ugljičnog dioksida.
Australski znanstvenici otkrili su da je zbog sječe šuma duž rijeke Amazone smanjena količina kiše i da se u cijeloj regiji mijenja klima. Zbog nestanka šuma u atmosferu isparava sve manje vode pa se time smanjuje količina padalina.
Tropske kišne šume utočište su vrsta za koje uopće ne znamo da postoje. Tamo su optimalni uvjeti za razvoj biljnih i životinjskih vrsta jer se prema polovima bioraznolikost smanjuje.
»Tropska kišna šuma školski je primjer paralelnih evolucija biljaka i životinja iz čega su se razvili međuodnosi koje danas suvremena medicina ili homeopatija iskorištavaju koliko mogu. Mislim na medikamente koji se tamo skrivaju, a poznaju ih domoroci«, kaže Hrašovec.
Na nestanak šuma utječu i klimatske promjene, poplave i odroni zemlje te ispuštanje silnih količina ugljičnog dioksida u atmosferu, što uzrokuju neumjerene ljudske djelatnosti i pomama za još većim profitom.
Nestankom šuma nestaje zelenilo koje koristi ugljični dioksid iz atmosfere za fotosintezu, pa se pojačava efekt staklenika. Šuma ima još niz bitnih funkcija za život na Zemlji. Hrašovec ih zbija u jednu rečenicu: »Bez šume ne mogu zamisliti život«.
Preneseno: VJESNIK
