ONIMA KOJI SU SPASILI SVIJET 26.4.1986 - 26.4.2011
Onima koji su spasili svijet
Foto: Spomenik vatrogascima koji su svoj život dali spašavajući čovječanstvo
Prošlo je točno 25 godina od tragičnog 26. travnja 1986., dana kada se dogodila jedna od najvećih nuklearnih nesreća u svjetskoj povijesti, javnosti poznatija kao Černobilska katastrofa. Nesiguran dizajn sovjetskog nuklearnog reaktora u kombinaciji s ljudskom pogreškom, doveo je do eksplozije koja je potpuno uništila reaktor broj 4, jedan od četiri reaktora u nuklearnoj elektrani „V. I. Lenjin“, nakon čega je došlo do ispuštanja velikih količina radioaktivnih tvari u atmosferu. Nošena vjetrom, radioaktivnost se iz sjeverne Ukrajine širila najprije prema Bjelorusiji i zapadnom dijelu Rusije, a potom je zahvatila i područje skandinavskih zemalja. U konačnim je studijama dokazano da su posljedice radioaktivnog zračenja osjetile sve zemlje Europe. Prema međunarodnoj ljestvici nuklearnih i radioloških događaja (INES), nesreća u Černobilu proglašena je nesrećom 7. stupnja, što je ujedno i najviši stupanj te ljestvice.
U černobilskoj nuklearnoj elektrani nitko nije bio pripremljen za novonastalu krizu. Nedostatak odgovarajuće opreme i pogrešne procjene pogoršavale su izvanrednu situaciju. Stupnjevi radijacije u najteže pogođenim područjima iznosili su 20 000 rendgena po satu (usporedbe radi, smrtonosna doza radijacije iznosi 500 rendgena u pet sati). Zaposlenici elektrane koji su se u vrijeme nesreće zatekli na mjestu događaja, ostali su do jutra pokušavajući napumpati vodu u zapaljeni reaktor. Kako nitko od njih nije nosio zaštitno odijelo, ne znajući stvaran stupanj radijacije zbog oštećenja uređaja za mjerenje iste, dvoje je ljudi od posljedica radijacije umrlo iste noći, a kroz idućih nekoliko mjeseci njih 28. Među njima su se našli i vatrogasci iz Černobila te tri kilometra udaljenog grada Pripjata, također pomažući u gašenju požara bez zaštitnih odijela. Naime, nitko ih nije obavijestio da je požar na koji su poslani nastao od nuklearnog reaktora, pa su mislili da imaju posla s običnim požarom. Svi su su zadobili smrtonosne doze radijacije. Ovi, danas već pomalo zaboravljeni heroji, bili su prve žrtve Černobila. Ipak, zahvaljujući njima izbjeglo se ono najgore: druga eksplozija koja bi bila 10 puta jača od eksplozije atomske bombe u Hiroshimi i izbrisala bi pola Europe sa lica Zemlje.
Kroz nekoliko dana, sovjetska je vlada na poprište nesreće poslala tzv. likvidatore, ljude zadužene za sanaciju posljedica. Zbog velike količine upumpane vode, koja se nakupila ispod reaktora, prijetila je opasnost od nove eksplozije. Visoka temperatura rastalila je nuklearno gorivo, razmrvljeni beton i grafit u masu nalik lavi, a ona je probijala put prema vodi nakupljenoj ispod reaktora. U slučaju međusobnog doticaja došlo bi do još veće eksplozije, te je jedna od bitnih zadaća likvidatora bila njeno sprječavanje. Sljedeća njihova zadaća bilo je prikupljanje komada reaktora razasutih uokolo, te prokopavanje tunela ispod reaktora kako bi se upumpao tekući dušik za hlađenje proključale mase.
U deset dana, koliko je trajalo gašenje, iz 1800 helikoptera na vatru je bačeno oko 4500 tona olova, pijeska, gline i drugih vatrogasnih sredstava. Do 6. svibnja 1986. svi požari prouzročeni černobilskom nesrećom bili su savladani.
U gašenju je sudjelovalo šest stotina vatrogasaca i radnika bez ikakvih zaštitnih odijela i opreme, a u saniranju posljedica 800 tisuća vojnika i vatrogasaca, od kojih je 25 tisuća umrlo u kratkome roku.
Njima je u čast, u Ukrajini izgrađen spomenik sa natpisom: Onima koji su spasili svijet.
Nakon sedam mjeseci reaktor je prekriven pokrovom od armiranog betona, teškim pet tisuća tona. No zaštitni sarkofag, dizajniran za razdoblje od 20 do 30 godina, s vremenom je oštećen. Međunarodna konferencija je 2000. godine donijela odluku o davanju pomoći od 715 milijuna američkih dolara za izgradnju drugog zaštitnog štita, a 2007. godine ukrajinska je vlada usvojila prijedlog za izgradnju 200 m dugačkog i 190 m širokog čeličnog kućišta oko reaktora. Njegova će gradnja stajati 1,4 milijarde dolara, a trebala bi biti završena do 2012. godine.
Černobilska nuklearna elektrana posve je zatvorena, sa svim oštećenim i neoštećenim reaktorima, 12. prosinca 2000. godine, bez namjere da se koristi u budućnosti. Govoreći o Černobilskoj katastrofi, teško je ne osvrnuti se i na zbivanja u Japanu. Nesreća u nuklearnoj elektrani Fukushima – Daiiichi, izazvana potresom i tsunamijem 11. ožujka 2011., je na INES ljestvici nedavno uvrštena u najviši, sedmi stupanj, što znači da je izjednačena sa katastrofom u Černobilu. Japanska Agencija za nuklearnu energiju objavila je podatak da količina radioaktivnosti ispuštena iz Fukušime iznosi tek 10 posto količine ispuštene iz Černobila. Međunarodna agencija za nuklearnu energiju (IAEA) tvrdi da je prijelaz sa razine 5 na razinu 7 (velika nesreća sa značajnim učincima na zdravlje i okoliš) odlučen na temelju nove procjene ukupne količine ispuštenih radioaktivnih tvari od oko 500 000 TBq (terabekerela), prema podacima japanskih vlasti. Ukupno ispuštanje radioaktivnih tvari u Černobilu iznosilo je oko 5 milijuna TBq. Požare u nuklearnoj elektrani gasili su kako redovni vatrogasci tako i specijalna vatrogasna postrojba japanske vojske, a uspostavljanje kontrole nad situacijom u Fukushimi dodatno otežavaju svakodnevni potresi.
Pripremila Ivana Kokot
Izvor:
Hrvatsko – ukrajinsko društvo: „Čornobyljska nesreća 25 godina poslije“, 2011.
Članak prenesen iz Novog lista, 25.4.2011, autora Tihomira Ponoša
Heroji Leonida Teljatnikova
U prvim satima s požarom se borila malena lokalna vatrogasna jedinica. Leonid Teljatnikov predvodio je ekipu od samo 15 ljudi. Ti su ljudi teško stradali, primili smrtonosnu količinu radijacije, ali odluka Teljatnikova vjerojatno je spriječila još veću katastrofu. On je shvatio da ne može ugasiti požar u reaktoru broj 4 i odlučio je pokušati spriječiti njegovo širenje na ostale reaktore. Krov zapaljenog reaktora se urušio i bili su ugroženi krovovi obližnjih reaktora. Dapače, vatra je zahvatila krov reaktora broj 3, a postojala je opasnost da se požar proširi prema postrojenjima i turbinama cijelog kompleksa elektrane. Inače, krovovi reaktorskih zgrada bili su od bitumena, zapaljivog materijala, a izgradnja krovova od takvog materijala i prema tadašnjim pravilima bila je protupropisna. Električni kablovi, odnosno njihova zapaljiva plastična izolacija također je bila velika opasnost jer se time požar brzo širio.
Jasno je da je za takav posao lokalna vatrogasna jedinica bila premalena, a Kijev, kojem je upućen poziv za pomoć, je udaljen 120 kilometara, predaleko da bi vatrogasci stigli na vrijeme i pravodobno zamijenili svoje ugrožene kolege. Neki vatrogasci iz jedinice Leonida Teljatnikova primili su 20 puta veću dozu radijacije od smrtonosne, a nakupili su toliko radioaktivnog dima u plućima da su i neki liječnici koji su im pomagali oboljeli od radijacije. Od posljedica izloženosti radijacije umrlo je sedam vatrogasaca. Zapovjednik Teljatnikov umro je 2004. od raka prouzročenog izlaganjem radijaciji, a ostalih šest umro je petnaestak dana nakon nesreće. Tri su vatrogasca, Teljatnikov, i dva njegova zamjenika Vladimir Pravik i Viktor Kibensk 1987. godine proglašeni Herojima Sovjetskog Saveza. Pravik i Kibensk posmrtno.
==========================================================
