ONIMA KOJI SU SPASILI SVIJET 26.4.1986 - 26.4.2011
Onima koji su spasili svijet
Foto: Spomenik vatrogascima koji su svoj život dali spašavajuæi èovjeèanstvo
Prošlo je toèno 25 godina od tragiènog 26. travnja 1986., dana kada se dogodila jedna od najveæih nuklearnih nesreæa u svjetskoj povijesti, javnosti poznatija kao Èernobilska katastrofa. Nesiguran dizajn sovjetskog nuklearnog reaktora u kombinaciji s ljudskom pogreškom, doveo je do eksplozije koja je potpuno uništila reaktor broj 4, jedan od èetiri reaktora u nuklearnoj elektrani „V. I. Lenjin“, nakon èega je došlo do ispuštanja velikih kolièina radioaktivnih tvari u atmosferu. Nošena vjetrom, radioaktivnost se iz sjeverne Ukrajine širila najprije prema Bjelorusiji i zapadnom dijelu Rusije, a potom je zahvatila i podruèje skandinavskih zemalja. U konaènim je studijama dokazano da su posljedice radioaktivnog zraèenja osjetile sve zemlje Europe. Prema meðunarodnoj ljestvici nuklearnih i radioloških dogaðaja (INES), nesreæa u Èernobilu proglašena je nesreæom 7. stupnja, što je ujedno i najviši stupanj te ljestvice.
U èernobilskoj nuklearnoj elektrani nitko nije bio pripremljen za novonastalu krizu. Nedostatak odgovarajuæe opreme i pogrešne procjene pogoršavale su izvanrednu situaciju. Stupnjevi radijacije u najteže pogoðenim podruèjima iznosili su 20 000 rendgena po satu (usporedbe radi, smrtonosna doza radijacije iznosi 500 rendgena u pet sati). Zaposlenici elektrane koji su se u vrijeme nesreæe zatekli na mjestu dogaðaja, ostali su do jutra pokušavajuæi napumpati vodu u zapaljeni reaktor. Kako nitko od njih nije nosio zaštitno odijelo, ne znajuæi stvaran stupanj radijacije zbog ošteæenja ureðaja za mjerenje iste, dvoje je ljudi od posljedica radijacije umrlo iste noæi, a kroz iduæih nekoliko mjeseci njih 28. Meðu njima su se našli i vatrogasci iz Èernobila te tri kilometra udaljenog grada Pripjata, takoðer pomažuæi u gašenju požara bez zaštitnih odijela. Naime, nitko ih nije obavijestio da je požar na koji su poslani nastao od nuklearnog reaktora, pa su mislili da imaju posla s obiènim požarom. Svi su su zadobili smrtonosne doze radijacije. Ovi, danas veæ pomalo zaboravljeni heroji, bili su prve žrtve Èernobila. Ipak, zahvaljujuæi njima izbjeglo se ono najgore: druga eksplozija koja bi bila 10 puta jaèa od eksplozije atomske bombe u Hiroshimi i izbrisala bi pola Europe sa lica Zemlje.
Kroz nekoliko dana, sovjetska je vlada na poprište nesreæe poslala tzv. likvidatore, ljude zadužene za sanaciju posljedica. Zbog velike kolièine upumpane vode, koja se nakupila ispod reaktora, prijetila je opasnost od nove eksplozije. Visoka temperatura rastalila je nuklearno gorivo, razmrvljeni beton i grafit u masu nalik lavi, a ona je probijala put prema vodi nakupljenoj ispod reaktora. U sluèaju meðusobnog doticaja došlo bi do još veæe eksplozije, te je jedna od bitnih zadaæa likvidatora bila njeno sprjeèavanje. Sljedeæa njihova zadaæa bilo je prikupljanje komada reaktora razasutih uokolo, te prokopavanje tunela ispod reaktora kako bi se upumpao tekuæi dušik za hlaðenje prokljuèale mase.
U deset dana, koliko je trajalo gašenje, iz 1800 helikoptera na vatru je baèeno oko 4500 tona olova, pijeska, gline i drugih vatrogasnih sredstava. Do 6. svibnja 1986. svi požari prouzroèeni èernobilskom nesreæom bili su savladani.
U gašenju je sudjelovalo šest stotina vatrogasaca i radnika bez ikakvih zaštitnih odijela i opreme, a u saniranju posljedica 800 tisuæa vojnika i vatrogasaca, od kojih je 25 tisuæa umrlo u kratkome roku.
Njima je u èast, u Ukrajini izgraðen spomenik sa natpisom: Onima koji su spasili svijet.
Nakon sedam mjeseci reaktor je prekriven pokrovom od armiranog betona, teškim pet tisuæa tona. No zaštitni sarkofag, dizajniran za razdoblje od 20 do 30 godina, s vremenom je ošteæen. Meðunarodna konferencija je 2000. godine donijela odluku o davanju pomoæi od 715 milijuna amerièkih dolara za izgradnju drugog zaštitnog štita, a 2007. godine ukrajinska je vlada usvojila prijedlog za izgradnju 200 m dugaèkog i 190 m širokog èeliènog kuæišta oko reaktora. Njegova æe gradnja stajati 1,4 milijarde dolara, a trebala bi biti završena do 2012. godine.
Èernobilska nuklearna elektrana posve je zatvorena, sa svim ošteæenim i neošteæenim reaktorima, 12. prosinca 2000. godine, bez namjere da se koristi u buduænosti. Govoreæi o Èernobilskoj katastrofi, teško je ne osvrnuti se i na zbivanja u Japanu. Nesreæa u nuklearnoj elektrani Fukushima – Daiiichi, izazvana potresom i tsunamijem 11. ožujka 2011., je na INES ljestvici nedavno uvrštena u najviši, sedmi stupanj, što znaèi da je izjednaèena sa katastrofom u Èernobilu. Japanska Agencija za nuklearnu energiju objavila je podatak da kolièina radioaktivnosti ispuštena iz Fukušime iznosi tek 10 posto kolièine ispuštene iz Èernobila. Meðunarodna agencija za nuklearnu energiju (IAEA) tvrdi da je prijelaz sa razine 5 na razinu 7 (velika nesreæa sa znaèajnim uèincima na zdravlje i okoliš) odluèen na temelju nove procjene ukupne kolièine ispuštenih radioaktivnih tvari od oko 500 000 TBq (terabekerela), prema podacima japanskih vlasti. Ukupno ispuštanje radioaktivnih tvari u Èernobilu iznosilo je oko 5 milijuna TBq. Požare u nuklearnoj elektrani gasili su kako redovni vatrogasci tako i specijalna vatrogasna postrojba japanske vojske, a uspostavljanje kontrole nad situacijom u Fukushimi dodatno otežavaju svakodnevni potresi.
Pripremila Ivana Kokot
Izvor:
Hrvatsko – ukrajinsko društvo: „Èornobyljska nesreæa 25 godina poslije“, 2011.
Èlanak prenesen iz Novog lista, 25.4.2011, autora Tihomira Ponoša
Heroji Leonida Teljatnikova
U prvim satima s požarom se borila malena lokalna vatrogasna jedinica. Leonid Teljatnikov predvodio je ekipu od samo 15 ljudi. Ti su ljudi teško stradali, primili smrtonosnu kolièinu radijacije, ali odluka Teljatnikova vjerojatno je sprijeèila još veæu katastrofu. On je shvatio da ne može ugasiti požar u reaktoru broj 4 i odluèio je pokušati sprijeèiti njegovo širenje na ostale reaktore. Krov zapaljenog reaktora se urušio i bili su ugroženi krovovi obližnjih reaktora. Dapaèe, vatra je zahvatila krov reaktora broj 3, a postojala je opasnost da se požar proširi prema postrojenjima i turbinama cijelog kompleksa elektrane. Inaèe, krovovi reaktorskih zgrada bili su od bitumena, zapaljivog materijala, a izgradnja krovova od takvog materijala i prema tadašnjim pravilima bila je protupropisna. Elektrièni kablovi, odnosno njihova zapaljiva plastièna izolacija takoðer je bila velika opasnost jer se time požar brzo širio.
Jasno je da je za takav posao lokalna vatrogasna jedinica bila premalena, a Kijev, kojem je upuæen poziv za pomoæ, je udaljen 120 kilometara, predaleko da bi vatrogasci stigli na vrijeme i pravodobno zamijenili svoje ugrožene kolege. Neki vatrogasci iz jedinice Leonida Teljatnikova primili su 20 puta veæu dozu radijacije od smrtonosne, a nakupili su toliko radioaktivnog dima u pluæima da su i neki lijeènici koji su im pomagali oboljeli od radijacije. Od posljedica izloženosti radijacije umrlo je sedam vatrogasaca. Zapovjednik Teljatnikov umro je 2004. od raka prouzroèenog izlaganjem radijaciji, a ostalih šest umro je petnaestak dana nakon nesreæe. Tri su vatrogasca, Teljatnikov, i dva njegova zamjenika Vladimir Pravik i Viktor Kibensk 1987. godine proglašeni Herojima Sovjetskog Saveza. Pravik i Kibensk posmrtno.
==========================================================
