ZADAR: 50 godina - Sjećanje na noć kad je gorjelo more ne blijedi
PEDESET GODINA OD TRAGEDIJE TANKERA »PETAR ZORANIĆ«
78-GODIŠNJI ČASNIK STROJA SREĆKO ĐURANOVIĆ
CIJELOG ĆE ŽIVOTA PAMTITI 14. PROSINCA 1960. GODINE
Sjećanje na noć kad je gorjelo more ne blijedi
urple'>Nekoliko članova posade, nas trojica, opkoljeni vatrom ostali smo na palubi čamaca krmenog nadgrađa vjerujući da nema spasa, zadnja šansa bio nam je skok u plamteće more, pa smo nekako doplivali do obale, sjeća se Srećko Đuranović koji je tad imao 28 godina
piše: Slavica MRKIĆ MODRIĆ
Srećko Đuranović cijelog će života pamtiti 14. prosinca 1960. godine. Tog se dana dogodila jedna od najvećih pomorskih katastrofa u trgovačkoj mornarici. Te je noći gorio Bospor. Pedeset godina kasnije, vitalni sedamdesetosmogodišnjak Đuranović, koji je u vrijeme tragedije u Bosporu imao 28 godina, svakom izgovorenom riječi nanovo proživljava strahotu koja je za posadu »Zoranića« počela točno u 1 sat i 5 minuta, po lokalnom vremenu, kad su se u morskom tjesnacu što razdvaja Europu i Aziju sudarili tanker »Petar Zoranić« u vlasništvu Jugoslavenske tankerske plovidbe iz Zadra i tanker »World Harmony« u vlasništvu grčkog brodovlasnika Niarkosa. Pokazujući fotografije preživjelih članova posade te donje rublje u kojem je skočio u more, a koje njegova supruga nalik nekoj amajliji čuva svih ovih pedeset godina, Đuranović se prisjeća noći u kojoj je izgubio mnoge prijatelje i kolege.
Neizbježni sudar
– Tog kobnog jutra tanker »Petar Zoranić« na kojem sam bio ukrcan za 1. časnika stroja kretao se iz pravca Crnog mora, kroz Bospor, prema Mramornom moru. U ruskoj luci Tuapsa ukrcali smo teret, i to u prednjim tankovima 12,5 tisuća tona benzina, a u stražnjim tankovima 13 tisuća tona »laganog« dizela. Tanker »World Harmony« plovio je u suprotnom pravcu od našeg za Crno more radi ukrcaja tereta u nekoj od ruskih luka. Na ulazu u Bospor naš je tanker ukrcao tursku ovlaštenu osobu, tzv. pilota, čija je zadaća bila provesti brod kroz bosporski tjesnac. Za razliku od našeg broda, tanker »World Harmony« nije imao pilota. Do sudara je došlo na donjem dijelu Bospora, na tzv. okretištu, pri promjeni kursa plovidbe. Plovidba Bosporom odvija je po lijevoj strani, a »World Harmony« je prešao na desnu, što je rezultiralo neizbježnim sudarom.
Tu Đuranović zastaje, uzdiše i nakon nekoliko trenutaka nastavlja priču. Iza svake, naoko šture rečenice uslijedi stanka prepuna tuge.
– Svojim pramcem, pod kutom od otprilike 45 stupnjeva, grčki je tanker udario u naš, po desnoj strani. U predjelu tanka broj 2 probio je oplatu, zabivši se oko 10 metara u utrobu broda. Nastala je strahovita eksplozija, plamen benzina prekrio je prednje nadgrađe. Svi članovi posade koji su bili u službi, kao i ostala posada čije su kabine bile na prednjem nadgrađu, izgorjeli su u istom trenu. Od siline udarca krenuli su jedan za drugim eksplodirati i ostali tankovi u kojima je bio benzin. Silina udarca probila je i grčki tanker. On je bio prazan, no od prethodnog putovanja ostali su nedegazirani tankovi tako da je i na njima nastala eksplozija.
Spas u morskoj struji
I opet stanka. Đuranović šuti, a sva strahota događaja koji nanovo proživljava iščitava se u mimici njegova lica. Nastavlja:
– Osim članova posade koji su stradali na prednjem nadgrađu, veći dio posade našeg tankera stradao je od vatre, visoke preko 20 metara, što je opkolila brod s desene strane i krmeno nadgrađe s obje strane broda. Članovi posade koji su se zatekli na krmi i odmah skočili u more spasili su se zahvaljujući sreći, ali i morskoj struji. Naime, u tom je dijelu godine morska struja u Bosporu vrlo jaka, pa ih je odnijela dalje od vatre. Dio posade koji je spavao u kabinama, probudivši se skočio je u more, a more je gorjelo. Uslijed inercije tanker se i dalje kretao, a vatra je i dalje nadolazila. Nekoliko članova posade, nas trojica, opkoljeni vatrom ostali smo na palubi čamaca krmenog nadgrađa vjerujući da nema spasa. Kad se tanker zaustavio, vatra je i dalje uz eksplozije kuljala iz tankova, prenosila se i na lijevu stranu broda. Nije se moglo više čekati, skočili smo i mi u plamteće more i nekako doplivali do obale uz puno sreće koju mnogi nisu imali. Dvadeset i jedan član posade s našeg tankera je poginuo te kobne noći.
Nas preživjele, koje struja nije daleko odnijela, spasilačka služba prebacila je automobilima u obližnju bolnicu, zajedno s nekoliko članova posade s tankera »World Harmony«. Stravične slike umiranja od opekotina, jauci, zapomaganja, sve se to stišalo u jutarnjim satima. Vjerujte, smrt je bila olakšanje...
Slike užasa
Đuranović se u priči prebacuje na tanker koji je prouzročio nesreću te kaže:
– Na grčkom je tankeru uslijed požara smrtno stradao još veći broj članova posade. Naime, tragedija je nastala kad je posada spuštala čamac za spašavanje u more. Uslijed jake morske struje što je približila krme oba tankera vatra se spojila i svi članovi posade koji su se nalazili u čamcu za spasavanje nestali su u vatri. Nije im bilo pomoći, izgorjeli su. Tog istog, najdužeg dana u mom životu, posjetio nas je generalni konzul u Istanbulu. Dobili smo najosnovnije odjevne predmete, a kasnije smo smješteni u hotel »Arp«. Sljedećeg dana iz Tankerske plovidbe su došli generalni direktor i direktori određenih sektora i pružili nam moralnu i materijalnu pomoć. Nakon još nekoliko dana u hotel je došlo još nekoliko članova naše posade za koje smo mislili da su stradali. Kad smo ustanovili koliko nas nedostaje, bila nam je dužnost pronaći stradale i vratiti ih kući. U gradskoj mrtvačnici, na betonskom podu, ležalo je puno leševa. Ljudi izgorjelih ekstremiteta, naduti, teško prepoznatljivi...
I opet stanka, i opet Srećko Đuranović, koji očito s pravom nosi ime Srećko, u mislima odlazi u bosporsku noć strave. U nastavku kaže:
– S nekoliko članova posade tri put smo išli na prepoznavanje. Bilo je teško, uistinu teško privoljeti ljude na takav zadatak, što je razumljivo. Danas mislim da smo uspjeli prepoznati samo četiri člana posade. Većinu naših i grčkih pomoraca progutao je Bospor, a dio posade, one čija su tijela uspjeli izvući iz mora, sahranjen je u blizini mjesta tragedije.
*Pitamo što je bilo kasnije, na koji je način utvrđen krivac za tragediju.
– Ukratko – komisija turskih stručnjaka, kao i jugoslavenski stručnjaci za pomorsko pravo i havarije te stručnjaci pomorskog osiguranja počeli su s ispitivanjima preživjelih. Poslije nekoliko dana, veći dio članova posade, kao i posmrtni ostaci četiriju naših kolega, vratili su se kući. Nekoliko nas ostalo je još petnaestak dana dok Komisija nije završila ispitivanje. Po okončanju njezin je zaključak bio – 13 članova komisije glasalo je da je tanker »World Harmony« 97 posto kriv za nesreću, a tanker »Petar Zoranić« 13 posto. Jedan član Komisije, za kojeg nam je kasnije rečeno da je bio Niarkosov čovjek, a Niarkos je, rekao sam vam već, bio vlasnik grčkog tankera, glasao je da je »Petar Zoranić« kriv 87 posto, a »World Harmony« 13 posto, završava Srećko Đuranović stravično sjećanje na noć kad je more gorjelo, gutajući sinove, očeve, braću, prijatelje i paklenskom vatrom, rekli su mnogi očevici, osvijetlilo cijeli Istanbul.
Tanker gorio 55 dana
Prema mišljenju Komisije osnovane za ispitivanje sudara, komisije sastavljene od 14 članova najpoznatijih turskih stručnjaka iz oblasti pomorstva i pomorskih havarija, kao i visokih oficira turske ratne mornarice utvrđeno je da je pravi razlog sudara previdna greška kojom je tanker »World Harmony« izazvao sudar. Ta prividna greška stajala je života 21 našeg pomorca i 29 grčkih, potom peljara Cevdeta Cukukcija, koji se s pokojnim kapetanom Sablićem koji je do te kobne noći Bospor prošao 14 puta stajao na komandnom mostu »Zoranića« i dvojicu turskih carinika koji su poginuli na brodu »Tarsus«, usidrenom putničkom brodu u koji je udario »Petar Zoranić« dok je plutao ka Selvi Burnu, plićaku na koji se i nasukao i na kojem je gorio još 55 dana. S vremena na vrijeme potresale su ga eksplozije te se nitko nije usudio gasiti ga. Gorio je tako od 14. prosinca 1960. godine do 6. veljače 1961. godine.
Nestali u Bosporu
U tragediji tankera »Petar Zoranić« poginuli su zapovjednik Ante Sablić (1919.), II. časnik palube Andrija Grdaković (1933.), III. časnik palube Vasilije Martinović (1935.), upravitelj RTG Marijan Bosanac (1932.), asistent RTG Rade Radulić (1937.), kadet Ranko Kasum (1940.), kormilar Dinko Škifić (1929.), kormilar Ivan Karlić (1920.), kormilar Vjekoslav Stanić (1919.), II. časnik stroja Ivo Hordov (1937.), asistent stroja Ante Božičević (1942.), vođa sisaljki Ante Perušić (1926.), mehaničar Ante Miočić (1936.), mazač Stjepan Visković (1933.), ložač Marko Radan (1923.), ložač Josip Katačić (1928.), čistač stroja Šime Nemarić (1925.), I. kuhar Jure Žunić (1906.), I. konobar Mate Dorkin (1914), II. konobar Zlatko Ivoš (1936.) i električar Miroslav Strenja (1936.).
Fond »Petar Zoranić«
– Prošlo je 50 godina od tragedije. Ostala su tužna sjećanja. Ostali su ožiljci. Ostalo nas je vrlo malo. Onima koji ih se sjećaju, koji su ih voljeli, s kojima su radili i družili se, neka bude utjeha da su bili odabrani i sposobni ljudi. Da sjećanje na njih ne bi slučajno palo u zaborav, osjećam potrebu zahvaliti se generalnom direktoru Tankerske plovidbe Ivanu Paši, velikom čovjeku i humanistu, koji je bio i predsjednik Fonda »Petar Zoranić«, osnovanog za pomoć nastradalim pomorcima i njihovim obiteljima. Između ostalog osigurana su materijalna sredstva za školovanje djece poginulih članova posade, od 1. razreda osnovne škole do završetka školovanja, kaže Đuranović, koji je nakon havarije »Zoranića« plovio još četiri godine.
Imao je šest mjeseci poštede poslije tragedije, potom je u Puli nadgledao izgradnju broda za suhi teret, pa je kao upravitelj stroja »Idria« otplovio za Ameriku. Četrdeset godina je Đuranović radio u Tankerskoj plovidbi Zadar, 22 kao šef Tankerske plovidbe u Rijeci.
Većina posade Primorci
– Na tankeru je te kobne noći bilo 50 pomoraca i supruge dvojice od njih – Giorgina (Đorđina) Tomić i Tonica Pavličić. Bila bi i moja Marija da nije bila trudna, pa je to bila sreća u nesreći. Obje žene su spašene i to tako što ih je posada bacila u more. Najveći broj pomoraca i časnika bio je baš s ovog područja – zapovjednik broda, 1. i 2. oficir, asistent..., bili su Kostrenjani, ja sam bio iz Rijeke, upravitelj stroja Boris Tomić iz Vranića kraj Splita, ali oženio se u Rijeku i živio tu, Božo Frank, 2. oficir stroja bio je Bakranin, vođa crpke Grobničanin, bilo je Istrana, Lošinjana... Najmlađi, Berislav Leonović, mladić palube, imao je tada samo 16 godina – prisjeća se Srećko svojih kolega.
