piše: Duško Kliče
Katica, ili Kaja, kako su ju zvali samo u Pakracu, je od 1982. godine Zagrepčanka, a u subotu je, 31. svibnja, povodom 130.-ice pakračkog DVD-a Pakrac ...
Umjesto sudjelovanja u procesiji povodom Dana Grada Zagreba, izabrala je podsjećanje na dane mladosti i pakračke vatrogasne početke koji su joj u potpunosti promijenili život.
Da se nisam 1970. godine odazvala pozivu Stanislava Zemana i Draže Filipovića, dugogodišnjih čelnih ljudi pakračkog vatrogastva, došla na skupštinu DVD-a Pakrac i potom uz pomoć ljudi iz tvrtke i DVD-a realizirala ideju o formiranju ženske vatrogasne ekipe s mojim kolegicama - radnicama Odjeće, zahrđala bih u Odjeći i Pakracu, možda bih imala obitelj i do kraja života radila posao koji ne volim. Jer, još iz vremena djetinjstva kada smo otac Antun, majka Ružica i nas sedmoro djece doista krvavo radili u Daruvaru tri jutra vinograda, uvijek su mi bili bliži muški poslovi.
Međutim, kao po kazni stigla sam u Pakrac i zaposlila se u Odjeći, za šivaćim strojem - na poslu koji sam najmanje željela i voljela raditi. Međutim, i pored toga postala sam vrlo brzo najbolja radnica, radila sam dvije norme, a zarađivala ponekad mjesečno i više od direktora. Stanovala sam kod Novinćevih u Strossmajerovoj ulici, na posao dolazila u 5 sati, pola sata ranije od ostalih počela sam raditi, umjesto 30, pauza mi je bila 15 minuta i tako sam radila od prvog dana.Osim toga, upisala sam vanredno srednju tekstilnu i auto školu, pa sam od 5 do 14 sati radila za strojem, do 16 sati sam bila u auto-školi a do 21 sat u srednjoj tekstilnoj - i tako iz dana u dan
Međutim, u pitanju je bila borba za egzistenciju, jer sam u Pakracu bila sama, i tako odgovorno, kao štc sam radila u Odjeći, radila bih bilo koji posao, počela je priču Katica, danas poznata ne u tekstilnim nego u vatrogasnim krugovima u cijeloj državi, pa i i inozemstvu.Od mašine otišla u vatrogastvo Slučajni dolazak na vatrogasnu skupštinu 1970. godine neposredno je odredio kasniji Kajin životni put Naime, usavršavajući se u vatrogasnim vještinama i vježbajući žensku ekipu DVD-a Pakrac, Kaja je s kolegicama na državnom natjecanju u Trogiru osvojila drugo mjesto u Jugoslaviji i stekla prva poznanstva koja su joj kasnije itekako pomogla u životu.
Ipak, rad za šivaćim strojem, njeno izvanredno polaženje srednje tekstilne škole u Pakracu i rad s mladeži Odjeće u brojnim akcijama, nisu prošli nezapaženo. Kao najbolja radnica, predložena je 1973. ili 1974. godine za Medalju rada - koju je dodjeljivao predsjednik države. Rekli su joj tada da neće dobiti Medalju, jer nije član SK, odnosno da nije podobna, a i konkurencija jakih političkih imena iz tada jakih pakračkih i lipičkih tvrtki je bila respektabilna. Ipak, odlučio je njen učinak na radnom mjestu, njena upornost i školovanje uz rad, uspjesi s vatrogasnom ženskom ekipom i rad s mladeži u Odjeći s kojom je uređivala okoliš tvrtke, sadila čemprese, održavala modne revije, organizirala izlete... I tako je Katici, povodom Dana Pakraca, dr. Pavle Gregorić uručio Medalju rada, kao najmlađoj radnici - dobitnici, koja joj je, opet, omogućila odlazak u Zagreb u, za Kaju, zbog pakračke srednje tekstilne, dvogodišnju školu za tekstilne tehničare.Ali, ni tu nije sve išlo glatko po Kaju. Bilo je više kandidata za stipendiju, koji su, po računicama nekih, bili u prednosti nad Kajom, ali, tko je smio tada, dobitnici Titove medalje, odreći pravo školovanja u Zagrebu. Naravno, nitko i tako je Kaja otišla u Zagreb u školu za tekstilnog tehničara.
Tamo su joj odmah savjetovali da umjesto srednje upiše Višu tekstilnu školu, jer će ju, kako su joj rekli, također završiti za dvije godine. Tako je i bilo i Kaja je u trećem semestru bila najbolji đak Više škole.Sudbina je htjela da se u moje školovanje uplete prof. Zlatko Gazda, divan čovjek, stručnjak i pedagog, profesor u srednjoj Vatrogasno-tehničkoj školi u Zagrebu, koji je, kojeg slučaja, bio vatrogasni sudac u Trogiru kada smo osvojile 2. mjesto u Jugoslaviji, gdje me je i zapazio. Predložio mi je da upišem srednju vatrogasnu školu i ja sam, nakon trećeg semestra, kada više nisam imala mnogo za učiti, upisala tu školu u kojoj sam bila jedina žena, raspričala se Kaja o školovanju u Zagrebu.
U srednjoj vatrogasnoj školi, od profesora Gazde je najviše naučila o vatrogastvu, a koliko je već bila vatrogasno potkovana, dokaz je i taj što je podučavala muške polaznike škole.Kaja se vratila u Pakrac odraditi dvije godine zbog korištene stipendije kao inženjer tekstila i odjeće, ali i kao prva žena u bivšoj državi - vatrogasni tehničar, odnosno kao stručni radnik vatrogasac specijalist.I tu je Kaja imala problema. Naime, već drugi dan nakon završene Više tekstilne škole morala se javiti na posao, a za dodatnih slobodnih 16 dana kako bi završila i Srednju vatrogasnu, direktor Milan Marin nije htio ni čuti, vjerojatno pomalo i ljubomoran što on ima samo srednju, a Kaja Višu tekstilnu školu. I tu je Kaja povukla vezu stvorenu u vatrogastvu - otišla je kod Tome Draškovića, tada predsjednika Općine Pakrac,koji je primio nju i ekipu nakon drugog mjesta u Trogiru i pojasnila mu problem.
Naravno, Drašković je nazvao Marina i sada je on njemu pojasnio kako Pakrac treba Kaju i kao vatrogasnog tehničara i - Kaja je dobila slobodne dane i završila školu.Sve dublje u vatrogastvu još dok je polazila završne dane srednje Vatrogasne škole, profesori su joj preporučili da odmah upiše Višu školu zaštite od požara. Nakon svega što sam naučila u Srednjoj vatrogasnoj, pa i Višoj tekstilnoj -Viša škola zaštite od požara je bila zaista za mene prava pjesmica. Upisala sam ju vanredno i uz posao ju završila bez problema, stekavši zvanje - inženjera zaštite od požara, ali vatrogasni čin - viši vatrogasni oficir, odnosno časnik, što tada nije imala niti jedna žena u Jugoslaviji, kaže Kaja. ,
I, moramo reći i ovo: Kaja je 1982. godine položila i za vatrogasnog suca i postala, moramo li reći, jedina žena sudac u bivšoj državi.Po povratku u Odjeću ili Konfekciju, kako je za vrijeme razgovora nazivala bivšu Modernu, kao inženjerka tekstila i odjeće, jedina u firmi, dobila je posao tehnologa, a potom i poslovođe. Kada je raspisan natječaj za tehničkog direktora, ponovo Kaja nije bila podobna i time je i stavljen pečat na njen posao u odjeći. Poziv iz Zagreba, za zapovjednika vatrogasne postrojbe u kazalištu Komedija prihvatila je 1982. godine i zauvijek otišla u Zagreb. Doduše, bilo je i ranije poziva (hotel Sport), ali obveza obilaska starih roditelja u Daruvaru nije joj dozvoljavala da ode u daleki Zagreb.
Modne revije i stojadin Kada smo 31. svibnja ove godine ušli kroz rupu u kapiji Moderne među napuštene i spaljene objekte nekada dobrostojećeg poduzeća, u zaraslo i zapušteno dvorište u kojem je Kaja s curama nekada sadila čemprese - nije joj bilo svejedno. Zastala je i zašutila. Pa ipak, tu je ostavila dio mladosti, odavde je krenula u novi život... Ne mogu prihvatiti da se to dogodilo s mojom Odjećom, jer, mnogo je usta živjelo od nje, mnogi su izgradili kuće, školovali djecu. I ja sam puno radila, ali i dobro zarađivala. Kupila sam si bicikl, a potom šparala za auto. Kada sam skupila novce htjela sam kupiti Fiću, ali mi Stanislav Zeman, predsjednik DVD-a Pakrac i direktor prodaje Zastavinih vozila kaže: Što će ti Fićo, ti si prevelika za njega, kupi si Stojadina. Ali, kažem, nemam dosta novaca.
Ma, ja ću ti osigurati kredit, neka ti cure iz vatrogasne ekipe budu žiranti i imat ćeš Stojadina. I, tako je i bilo. Kada sam ga dovezla pred Odjeću svi iz vatrogasnog doma i moje firme izašli su van gledati ga, prisjetila se Kaja i te zgode.Vodila je Kaja i mladež Odjeće. Organizirali su modne revije i zabave po selima. Kada je napravljeno nekoliko modela, Kaja i cure bile su i menekenke i tako su zarađivale za izlete i druge zajedničke troškove.Vodila je Kaja kao vatrogasna časnica i tečajeve za vatrogasce, obučavala mladež, a posebno je bila stručna u vježbama. I za vrijeme subotnjeg boravka na obljetnici pakračkog DVD-a javljali su se Kaji poneki polaznici tečajeva za vatrogasce na kojima ih je i Kaja obučavala još prije tridesetak i više godina. Održava veze s Marijom i Ivom Sabom, bivšim domarima u DVD-u Pakrac.
Lijepo je doći ovdje, kaže, i susresti se s ljudima, obnoviti uspomene. Lijepo je vidjeti kada te se ljudi sjećaju po dobru, kada vidiš da si nešto ostavio iza sebe.To me je uvijek, pa i danas činilo sretnom, rekla je.Rasprodana cijele dane, posao u kazalištu Komedija, gdje je bila zapovjednica 12-orici vatrogasaca i s kojima je svako veće morala osiguravati predstave, nije joj baš odgovarao, pa je prešla u tvrtku Lipa mili gdje je kao stručnjak za protupožarnu zaštitu radila do umirovljenja. Ipak, Zagreb je Katici ponudio i nove mogućnosti razvoja i osobnog napredovanja u vatrogastvu.nastavak sa 19. stranice Kao vatrogasna sutkinja obišla je brojna natjecanja, upoznala brojne ljude, a kao voditeljica ekipa svih uzrasta sudjelovala je na pet vatrogasnih Olimpijada: u Finskoj, odakle je s mladima iz Kašine donijela zlato, Švedskoj, Francuskoj, Danskoj i kod nas u Varaždinu.
Uvijek nešto novoga vidim na olimpijadama i onda naše ekipe, koje nisu bile tamo, žele da im pokažem što je novo. lako sam u invalidskoj mirovini, zbog stradanja u prometnoj nesreći, već 6 godina, imam više obveza nego kada sam radila. Kod kuće na stolu imam veliki kalendar u kojem upisujem kada i kuda moram ići i on je prepun obveza. Ja jednostavno nemam vremena. Kažu mi mnogi da sam se udala za vatrogastvo, ali ja nikada nisam požalila zbog toga. Ostala sam s roditeljima i prolazile su godine. Nakon završenog 8. razreda, pet godina nisam odlazila od kuće, jer bi roditelji ostali sami, a potom sam otišla u Pakrac i Odjeću.
Kada se nisam udala u dvadesetim, počela sam drugačije razmišljati. Već na početku mog opredjeljenja za vatrogastvo, ja sam sama sa sobom raščistila: znam da vatrogastvo, ako ćeš ga pošteno raditi i ako ga imaš u srcu, a ja ga imam, traži cijelog čovjeka. I, ja sam odlučila da se neću udavati. Pa, pogledajte, ja sam od 1973. godine, samo u vatrogastvu, neprekidno na državnim prvenstvima, regionalnim i lokalnim smotrama ili kao voditelj ekipe, ili kao sudac. Puno odsustvujem od kuće, a radim dosta i na pripremama ekipa, koje me zovu, za natjecanja u svim kategorijama i uzrastima.Bila sam godinama i zapovjednica kampa mladih u Fazani, predsjednica vatrogasne mladeži Grada Zagreba.
Idem na hodočašća, bila sam u svetištima u Meksiku, Portugalu i prva vatrogaskinja od šest vatrogasaca koji su bili kod Sv Oca Ivana Pavla II. Taj susret s papom je moj susret života. Idem u svetište Majke Božje u Lourdes, obišla sam domaća svetišta... Pa ja ne mogu imati ni pticu ni mačku, a kamoli obitelj. Ma, samo pogledajte mojih posljednjih desetak dana: Bila sam tri dana na prvenstvu u Makarskoj; jedan dan sam bila u Zagrebu, a onda smo išli 8 dana s hrvatskom vojskom, policijom i vatrogascima u Lourdes. Po povratku sam došla u Pakrac, sutra (1. lipnja) idemo na hodočašće vatrogasaca Hrvatske u Mariju Bistricu. Idući vikend, 6. lipnja sudim u Varaždinu, vikend kasnije u Ivanić Gradu, a preko tjedna sam rasprodana. Pa nas šestoro braće i sestara se sastanemo samo jednom do dva puta godišnje, jer nemamo više vremena, rekla je Katica.
Osoba A Zanimljiv je i taj Kajin nastup na televiziji. Pozvao ju je Lazo Goluža, autor kviza i pitao da li bi željela nastupiti u kvizu, u igri detekcije, kao prva i jedina viša vatrogasna časnica u Jugoslaviji. Pristala je, a potom su uslijedile probe i dogovori. S njom su još bile liječnica i službenica banke i Kaja ih je morala upoznati sa što više detalja o vatrogastvu... Uglavnom, bio je to lijep doživljaj, priča Kaja, posebno kada je ušao Oliver Mlakar i od prve pogodio da sam ja osoba koju traže.
Na pitanje kako zna, pa, rekao je, vi imate preplanuli ten što mislim da je normalno za vatrogasce. I potom je uslijedilo višesatno šminkanje kako bi nam ujednačili ten, a ne trebam reći koliko sam se ja napatila, jer se, inače, nikada ne šminkam. Uglavnom, s mojim su nastupom bili zadovoljni, jer sam odugovlačeći s odgovorima i glumeći nesigurnost, jer lagati se ne smije, zavarala tri od četiri natjecatelja, ispričala je Kaja i tu životnu zgodu.Poznaju i cijene Kaju, inače, svugdje, i u zemlji i u inozemstvu.
Tako je dr.Ante Sanader, predsjednik HVZ, šaljući neki dan mobitelom poruku u Lourdes napisao: Pozdravite mi samo Katicu legendu, a Milan Bandić ju zove vredna moja. Teodor Fricki, počasni predsjednik HVZ joj je za Pakrac javio: Katice, doći će auto po tebe i idemo za Pakrac... Raduje ju, kaže, kada nekoga usreći, kada mu pomogne u životu. Za hodočašće kupi stotinjak licitarskih srca u Mariji Bistrici, nosi bočice lavande i neke suvenire. Ove sam godine u Lourdesu poklonila licitarsko srce nekom francuskom časniku, invalidu bez nogu, koji je, kada sam mu poklonila srce zaplakao. Moje je geslo - Daj i imat ćeš. Eto, to me drži, što mi treba više, kaže.
Najveći dio dana provede ili u odori, ili u trenirci i tako već više od tri desetljeća. U haljini, kaže, ne zna ni hodati.Na nezaobilazno pitanje - kako se ponaša kada putem naiđe na požar, kaže. Stanem obavezno i odmah idem prema požarištu, i uvijek me udalje jer sam žensko. Obično čujem kako kažu: što se ova ženska gura. Uvijek nosim sa sobom vatrogasnu iskaznicu i dozvole mi da pomognem, pa i da odredim što ću raditi, jer znam sve, imam najviši čin, a i žensko sam, kaže.
Najveći požar joj je bio u njenom Lipa - milu, prvog požara se ne sjeća, a gasila je i požar u Odjeći Za cjelokupan doprinos vatrogastvu, Katica je dobila najviša vatrogasna priznanja: uz brončanu, srebrnu i zlatnu medalju, plamenice, nositeljica je Priznanja VSJ -Vatrogasna zvijezda II reda te Priznanja za posebne zasluge u vatrogastvu - najvišeg vatrogasnog priznanja Hrvatske za pojedince, a dobila je i priznanja iz Mađarske i Austrije za suradnju između zemalja. Najviša priznanja sam dobila, imam najviši čin, ali i naradila sam se. Moraš biti vatrogasac u duši, inače ne vrijede ništa ni škole ni tečajevi, kaže.Što dalje od šivanja. Kako je dio života živjela od šivaće mašine, jedva je čekala da je se riješi. Ima dvije stare šivače mašine od mame i tete, ali od kako je otišla iz Odjeće nije sjela za njih. Krojačici nosi i da joj zatvarač promijeni.Danas stanuje u svom stanu u Prvoj Ferenšćici u Zagrebu, a članica je DVD Dragonožec, koje je ove godine i lani drugo po vrednovanju od 54 zagrebačka DVD-a, dok je 2005. bilo najbolje. Katica, međutim, vježba i priprema za natjecanje sva društva, koja ju pozovu, a, kako kaže, zovu je dosta .Često vozi bicikl.
Kod kuće rijetko gleda TV, čita stare knjige i priprema se za predavanja za časnike, te za rad s djecom. Predaje preventivu, taktiku, a najviše vježbe, jer nema dovoljno stručnih ljudi za to. Prezadovoljna sam sa životom i ništa ne bih mijenjala, kaže, u što je teško povjerovati, jer, sigurno je da bi 13 teških godina provedenih u Odjeći uz šivaću mašinu i na poslu koji nikada nije voljela, bez razmišljanja zamijenila, ne za život osobe B, ili C iz kviza, nego samo za još jednu godinu dana u vatrogastvu, u kojem je dobila najviša priznanja, najviši čin, bila u kvizu, doživjela susret sa Svetim Ocem, obišla pola svijeta, bila na pet olimpijada, darivala, vježbala i učila mlade i stare i zbog kojeg danas ni narednih mjeseci nema slobodnih termina u velikom kalendaru na stolu njezinog stana - i zbog kojeg ju već polako zovu -
Kaja legenda.
Ja sam Katica Valečić, viši vatrogasni oficir - pročitale su 1982. godine u studiju tadašnje TV Zagreb tri ženske osobe, obučene u časničke vatrogasne odore, pred milijunskim auditorijem kviza Kviskoteka, u rubrici detekcija, koji je vodio Oliver Mlakar, a četvorica natjecatelja su morala otkriti tko je prava Katica Valečić- osoba A, B ili C... I Pakraćane je ta Kviskoteka posebno privezala uz male ekrane, jer je tražena osoba bila osoba A, Kaja iz Odjeće, ili Konfekcije, a danas bivše Moderne, prva žena vatrogasni tehničar, prva žena viši vatrogasni časnik u bivšoj državi, a danas žena - vatrogasac s najvišim vatrogasnim časničkim činom u Hrvatskoj i najvišim vatrogasnim odlikovanjem.
na 13. Lipanj 2008 07:43
na 13. Lipanj 2008 09:54
na 13. Lipanj 2008 12:38
na 13. Lipanj 2008 20:43
na 14. Lipanj 2008 07:41
na 14. Lipanj 2008 07:42