Uvažene kolegice i kolege vatrogasci!
Potakli su me ovi napisi na razmišljanje o tome da li smo, ulazeći u ovu (vatrogasnu) struku, kao dobrovoljci ili profesionalci, ili istodobno i jedno i drugo, dakle da li smo spoznali sve obveze i izazove koje ovaj posao od nas traži. Prije svega, ovdje mislim na rizike po zdravlje i život u obavljanju akcija gašenja i spašavanja. Nadam se da jesmo. Jer, u suprotnom, možda smo zalutali u ovu priču. Govorim to stoga što mislim da je sasvim normalno riskirati svoj život i zdravlje spašavajući tuđe živote. Previše se pozivamo na humane temelje ovoga našeg poziva, a vrlo često izbjegavamo to u stvarnosti i činiti. Pitam se ima li pravo vojnik ili policajac nakon niza godina primanja lijepe plaće i svih drugih povlastica, odbiti ići na bojišnicu ili uopće doći u situaciju kada mu je ugrožen život samo zato što bi mogao biti ranjen ili (nedajbože) izgubiti život. Ovi naši kolege iz gornjega članka su ovu dilemu davno, odnosno u početku, prevladali te su izgubili živote vršeći svoju dužnost. Veliki broj ljudi svakodnevno diljem kugle zemaljske gubi živote obavljajući svoj svakodnevni posao. Osobno sam 34 gdoine dobrovoljni vatrogasac i 26 godina profesionalac, 64 puta sam dao svoju krv i nikad nisam dvoumio kada je bilo potrebno riskirati. Čitam na ovom portalu, a i na nekim drugima, kako vatrogasci moraju slijediti visoke standarde u području osobne zaštite, kako moraju prije svega voditi računa o vlastitoj sigurnosti. Točno je to, osobno ovo i podržavam, ali se ujedno i pitam ne podcjenjujući ostala zanimanja, zašto nismo odabrali da budemo nastavnici, vrtlari, kuhari i niz drugih- manje opasnih zanimanja, već smo odabrali da budemo VATROGASCI. Ovo pišem i stoga što je nick Velo pozvao da se suzdržimo od komentara na priopćenje za javnost roditelja i rođaka naših heroja, a ne mogu ne iznijesti svoje gledanje na sve ovo, jer je to moja životna filozofija već tridesetak godina. Živi bili !