Mali Dorijan Slavica (4) svaku veèer prije odlaska na spavanje moli za pokojnog Antu Jurièeva. Kada naraste želi biti kao Ante.
Otac tragièno poginulog vatrogasca na Kornatima Ante Jurièeva Mikulina krsni je kum sina Dražena Slavice. Mali Dorijan Slavica (4) svaku veèer prije odlaska na spavanje moli za pokojnog Antu. Kad odraste, mališan želi biti vatrogasac, kao Ante i njegov tata Slavica.
Ipak, Dorijan i 7-godišnja sestra Lucija boje se za svog oca. Tri mjeseca nakon kornatske tragedije, oèevih suza i povlaèenja njihovog prezimena po medijima, u strahu su da se jednog dana neæe vratiti kuæi.
Dražen Slavica vjeruje da æe dokazati svoju nevinost i ponovno biti vatrogasni zapovjednik. Obitelj, kaže, živi jedino od njegove plaæe i ne želi da postanu socijalni sluèaj.

Preneseno sa: 24SATA

Svako veèe kad legne na poèinak 4,5-godišnji Dorijan Slavica pomoli se za umrlog vatrogasca Antu Jurièeva Mikulina. Pa, Antin je tata Dorijanov krsni kum i djeèak se moli za njegova sina. A kad naraste, Dorijan, djeèarac koji je prije dvije godine pobijedio leukemiju, volio bi biti vatrogasac. Baš kao pokojni Ante i baš kao njegov tata Dražen Slavica.

Zašto Ante više nema, zašto njegov tata skoro dva mjeseca nije bio kod kuæe i zašto majka pred njim i 7,5-godišnjom sestrom Lucijom mijenja program kad su na televiziji vijesti, Dorijan ne zna. Ne zna ni da je Lucija kriomice gledala informativni program i zbunjeno slušala što govore o njihovom ocu. Ali, strahuje on, baš kao i Lucija, da se tata kad iziðe iz kuæe jednoga dana opet neæe vratiti.

Izgovorio je, pognute glave i oèiju punih suza, Dražen Slavica. Na brzinu se pribravši, veæ slijedeæeg trena tiho je dodao: Ne želim da me ljudi sažaljevaju, ne želim biti heroj. Mojoj djeci ipak nitko nije došao reæi da se tata više neæe vratiti kuæi.

A baš su te rijeèi èule obitelji stradalih vatrogasaca: - Najteže mi je u životu što sam izgubio svoje kolege. Najteže. Kad sam izišao iz pritvora za Svi Svete najprije sam otišao na njihove grobove, da

se oprostim s njima, iskažem im svoje poštovanje, kad to veæ nisam mogao uèiniti onda kad su pokapani... Na groblju sam se sreo s nekim obiteljima mojih poginulih kolega... Razumijem one meðu njima koji me osuðuju, tko zna kakav bih ja bio da sam izgubio svoje djete... Ipak, èini mi se da oèekuju kako æu im pomoæi da svi zajedno saznamo pravu istinu... A to æe biti teško. Samo je jedan preživjeli, Frane. A bez preživjelih nema ni toène rekonstrukcije. Mi možemo nagaðati, pretpostavljati... – govorio je dok su naš razgovor u kafiæu trgovaèkog centra u Šibeniku prekidali Slavièini poznanici koji su zastajali da ga pozdrave i s njim rukuju:

- Ako sustav iz ove tragiène nesreæe ne izvuèe pouku i ne uvede u školski program edukaciju što èiniti u sluèaju eruptivnog požara, jer to vas nitko ne uèi, pitanje je dana kad æe stradavanja opet biti. Naš je sustav takav kakav je i zna se tko u toj hijerhiji o èemu odluèuje. Nije Dražen Slavica mogao reæi helikopter ide vamo ili onamo, ni odluèiti gdje æe onaj jedan kanader. Ne postoji moguænost da ja direktno zovem vojsku. Ali, vjerujem da Bog sve vidi. Nadam se da æu dokazati svoju nevinost i vratiti se u vatrogasni sustav. Opet bih htio biti dio sustava na nekoj zapovjednoj funkcija, za to sam i školovan. Ali nikada više županijski vatrogasni zapovjednik, kako je danas to ureðeno ovim zakonom. Bude li drugaèije, odnosno dobijem li otkaz, morat æu tužiti i tako pravno pokušati zaštiti svoj status. Ipak, svjestan sam da æe država odluèiti hoæe li obitelj Dražena Slavice, u kojoj samo ja radim, biti socijalni sluèaj ili ne. Ali, moram reæi da je meni vatrogastvo druga obitelj. To mi je, jednostavno, u krvi, dobio sam tu «bolest» i ponosan sam na to. Uostalom, vjerujem da je veæini ljudi jasno što mi se sada dogaða. Barem tako pozitivno reagiraju kada me vide. Mojoj obitelji nitko nije prijetio – izgovorio je.

Dražen Slavica vjeruje da je na Kornatu 30. kolovoza došlo do eruptivnog požara. No, je li tamo bilo još nešto što ga je proširilo do straviènih razmjera kakvi su se na kraju i dogodili, niti želi niti smije nagaðati jer istraga protiv njega još nije dovršena:
- Udruga profesionalnih vatrogasaca æe pozvati stuènjaka za požare iz Portugala, prof. Domingosa Xaviera Viegasa. Tražili smo i djelomiènu rekonstrukciju sa svim sudionicima koji nisu stradali. I vatrogasna struka to traži. Ako se iz ove nesreæe ne izvuèe pouka, postoji velika moguænost da se iz neznanja to ponovi – objašnjava.

Da požar na otoku idu gasiti maloljetni Marko Stanèiæ i Karlo Ševerdija, tvrdi da nije ni znao ni mogao znati:

Došao sam taj dan u vojarnu Bribirskih knezova u Šibeniku, kad su se ukrcavali u helikopter, iako to zapravo nisam morao napraviti. Ali, èesto sam dolaziona požarišta, to je dio mog posla, ne kao kontrola nego zato što mislim da je bolje da ljudi vide da je i zapovjednik s njima. Koliko tko ima godina, ja nisam pitao. Pa, poslali su ih iz njihovih postrojbi na intervenciju. Sad neki govore da na otoku nije imalo što izgorjeti, samo šaka trave. A da sam ja odbio poslati ljude na intervenciju, opet bih bio kriv. Ne dižu vatrogasci sustav na noge, veæ poziv u pomoæ. A mi smo ga imali – prièa Slavica.

U noæi kad je gorjelo na otoku, Dražen Slavica je bio na sastanku sa ministrom Ronèeviæem i ravnateljem policije Benkom na sastanku u Zemuniku:

- Ništa tamo neobièno nije reèeno, barem dok sam ja bio. Govorilo se o prekrcaju vojske, pretrazi i dogašivanju otoka. Kad smo moj kolega i ja iz Zadra išli u Šibenik sa sastanka, nismo uopæe ni komentirali sastanak jer smo bili u šoku zbog dogaðaja – kaže.

Jeste li u danima nakon nesreæe uopæe razmišljali o tome da æete biti uhiæeni? – pitamo ga.

Ne, niti u jednom trenu to nisam ni oèekivao. A onda je doša i taj dan. U 9 sati, kad sam krenuo na posao, pred kuæom, u kojoj su mi bili žena i djeca, doèekala su me tri policijska vozila. Majka i susjedi stajali su vani. Otišao sam s policijom na razgovor. Svi su bili korektni, ne mogu reæi da nisu. U 10 sati, kad su mi rekli da sam od tog trena uhiæen srušio mi se cijeli svijet. Nakon uhiæenja slijedio je pritvor u kojem sam bio 54 dana. U tom je vremenu moja Lucija krenula u prvi razred. Nisam bio s njom... A pomalo su ju gledali ispod oka, kao dijete ubojice... Imao sam cimera, svog prinudnog prijatelja, kako smo se meðusobno zvali. Iako smo razgovarali, iako je svatko od pritvorenika za zajednièke šetnje želio prièati, ja zapravo ni dan-danas ne znam zbog èega je moj prinudni prijatelj bio unutra. Tek samu pritvoru imao vremena èitati novine i vidjeti što se svašta pisalo. Ali, sve je to iza mene. Izgurali smo i obitelj i ja. Kako je njima bilo, najbolje zna moja žena. Bit æe dobro da ovako ostane.

Dražen Slavica se trenutno nalazi na bolovanju. Za našeg posjeta išao je na kardiovaskularni pregled:

- Lošeg sam psihièkog stanja – tek kratko kaže. Da bi na kraju mogao završiti u zatvoru, ne može ni zamisliti: - Jedna do osam godina, na toliko mogu biti osuðen. Ja vjerujem da ne treba doæi do optuženja. Zašto? Pa, ljudi, ništa nisam kriv! Iako, èini mi se da pomalo svi dižu ruke od svega. I zato sam pun revolta jer vidim da ostajem sam – izgovorio je Dražen Slavica.

Ali, Udruga profesionalnih vatrogasaca plaæa vašu obranu – primjeæujemo.

- Istina, i hvala im na tome. Ne znam što bih da nije tako. Ali, to nije samo obrana Dražena Slavice, veæ cijele vatrogasne struke. No, pogodilo me to što institucija vatrogastva nije stala iza mene. Ministarstvo zdravstva je i u sluèaju Maškarin stalo iza svog lijeènika. A moji iza mene ne – odgovara.

Zanimalo nas je li ga posjetio ili barem kontaktirao �uro Poldrugaè, ravnatelj Državne uprave za zaštitu i spašavanje, u koju i vatrogastvo spada, je li tražio nekakvo oèitovanje od njega: Ne, nije ni zvao ni pitao. Od kako vatrogasci spadaju u DUZS, a to je dvije godine, mi smo s njima imali jedan-dva sastanka. I to je sve. Ali, zato je sa mnom stalno u kontaktu glavni vatrogasni zapovjednik Mladen Jurin.

IZVOR: Veèernji list
Preneseno sa: CROPRESS

iskreni na 01.12.2007 19:22:22