Mali Dorijan Slavica (4) svaku večer prije odlaska na spavanje moli za pokojnog Antu Juričeva. Kada naraste želi biti kao Ante.
Otac tragično poginulog vatrogasca na Kornatima Ante Juričeva Mikulina krsni je kum sina Dražena Slavice. Mali Dorijan Slavica (4) svaku večer prije odlaska na spavanje moli za pokojnog Antu. Kad odraste, mališan želi biti vatrogasac, kao Ante i njegov tata Slavica.
Ipak, Dorijan i 7-godišnja sestra Lucija boje se za svog oca. Tri mjeseca nakon kornatske tragedije, očevih suza i povlačenja njihovog prezimena po medijima, u strahu su da se jednog dana neće vratiti kući.
Dražen Slavica vjeruje da će dokazati svoju nevinost i ponovno biti vatrogasni zapovjednik. Obitelj, kaže, živi jedino od njegove plaće i ne želi da postanu socijalni slučaj.

Preneseno sa: 24SATA

Svako veče kad legne na počinak 4,5-godišnji Dorijan Slavica pomoli se za umrlog vatrogasca Antu Juričeva Mikulina. Pa, Antin je tata Dorijanov krsni kum i dječak se moli za njegova sina. A kad naraste, Dorijan, dječarac koji je prije dvije godine pobijedio leukemiju, volio bi biti vatrogasac. Baš kao pokojni Ante i baš kao njegov tata Dražen Slavica.

Zašto Ante više nema, zašto njegov tata skoro dva mjeseca nije bio kod kuće i zašto majka pred njim i 7,5-godišnjom sestrom Lucijom mijenja program kad su na televiziji vijesti, Dorijan ne zna. Ne zna ni da je Lucija kriomice gledala informativni program i zbunjeno slušala što govore o njihovom ocu. Ali, strahuje on, baš kao i Lucija, da se tata kad iziđe iz kuće jednoga dana opet neće vratiti.

Izgovorio je, pognute glave i očiju punih suza, Dražen Slavica. Na brzinu se pribravši, već slijedećeg trena tiho je dodao: Ne želim da me ljudi sažaljevaju, ne želim biti heroj. Mojoj djeci ipak nitko nije došao reći da se tata više neće vratiti kući.

A baš su te riječi čule obitelji stradalih vatrogasaca: - Najteže mi je u životu što sam izgubio svoje kolege. Najteže. Kad sam izišao iz pritvora za Svi Svete najprije sam otišao na njihove grobove, da

se oprostim s njima, iskažem im svoje poštovanje, kad to već nisam mogao učiniti onda kad su pokapani... Na groblju sam se sreo s nekim obiteljima mojih poginulih kolega... Razumijem one među njima koji me osuđuju, tko zna kakav bih ja bio da sam izgubio svoje djete... Ipak, čini mi se da očekuju kako ću im pomoći da svi zajedno saznamo pravu istinu... A to će biti teško. Samo je jedan preživjeli, Frane. A bez preživjelih nema ni točne rekonstrukcije. Mi možemo nagađati, pretpostavljati... – govorio je dok su naš razgovor u kafiću trgovačkog centra u Šibeniku prekidali Slavičini poznanici koji su zastajali da ga pozdrave i s njim rukuju:

- Ako sustav iz ove tragične nesreće ne izvuče pouku i ne uvede u školski program edukaciju što činiti u slučaju eruptivnog požara, jer to vas nitko ne uči, pitanje je dana kad će stradavanja opet biti. Naš je sustav takav kakav je i zna se tko u toj hijerhiji o čemu odlučuje. Nije Dražen Slavica mogao reći helikopter ide vamo ili onamo, ni odlučiti gdje će onaj jedan kanader. Ne postoji mogućnost da ja direktno zovem vojsku. Ali, vjerujem da Bog sve vidi. Nadam se da ću dokazati svoju nevinost i vratiti se u vatrogasni sustav. Opet bih htio biti dio sustava na nekoj zapovjednoj funkcija, za to sam i školovan. Ali nikada više županijski vatrogasni zapovjednik, kako je danas to uređeno ovim zakonom. Bude li drugačije, odnosno dobijem li otkaz, morat ću tužiti i tako pravno pokušati zaštiti svoj status. Ipak, svjestan sam da će država odlučiti hoće li obitelj Dražena Slavice, u kojoj samo ja radim, biti socijalni slučaj ili ne. Ali, moram reći da je meni vatrogastvo druga obitelj. To mi je, jednostavno, u krvi, dobio sam tu «bolest» i ponosan sam na to. Uostalom, vjerujem da je većini ljudi jasno što mi se sada događa. Barem tako pozitivno reagiraju kada me vide. Mojoj obitelji nitko nije prijetio – izgovorio je.

Dražen Slavica vjeruje da je na Kornatu 30. kolovoza došlo do eruptivnog požara. No, je li tamo bilo još nešto što ga je proširilo do stravičnih razmjera kakvi su se na kraju i dogodili, niti želi niti smije nagađati jer istraga protiv njega još nije dovršena:
- Udruga profesionalnih vatrogasaca će pozvati stučnjaka za požare iz Portugala, prof. Domingosa Xaviera Viegasa. Tražili smo i djelomičnu rekonstrukciju sa svim sudionicima koji nisu stradali. I vatrogasna struka to traži. Ako se iz ove nesreće ne izvuče pouka, postoji velika mogućnost da se iz neznanja to ponovi – objašnjava.

Da požar na otoku idu gasiti maloljetni Marko Stančić i Karlo Ševerdija, tvrdi da nije ni znao ni mogao znati:

Došao sam taj dan u vojarnu Bribirskih knezova u Šibeniku, kad su se ukrcavali u helikopter, iako to zapravo nisam morao napraviti. Ali, često sam dolaziona požarišta, to je dio mog posla, ne kao kontrola nego zato što mislim da je bolje da ljudi vide da je i zapovjednik s njima. Koliko tko ima godina, ja nisam pitao. Pa, poslali su ih iz njihovih postrojbi na intervenciju. Sad neki govore da na otoku nije imalo što izgorjeti, samo šaka trave. A da sam ja odbio poslati ljude na intervenciju, opet bih bio kriv. Ne dižu vatrogasci sustav na noge, već poziv u pomoć. A mi smo ga imali – priča Slavica.

U noći kad je gorjelo na otoku, Dražen Slavica je bio na sastanku sa ministrom Rončevićem i ravnateljem policije Benkom na sastanku u Zemuniku:

- Ništa tamo neobično nije rečeno, barem dok sam ja bio. Govorilo se o prekrcaju vojske, pretrazi i dogašivanju otoka. Kad smo moj kolega i ja iz Zadra išli u Šibenik sa sastanka, nismo uopće ni komentirali sastanak jer smo bili u šoku zbog događaja – kaže.

Jeste li u danima nakon nesreće uopće razmišljali o tome da ćete biti uhićeni? – pitamo ga.

Ne, niti u jednom trenu to nisam ni očekivao. A onda je doša i taj dan. U 9 sati, kad sam krenuo na posao, pred kućom, u kojoj su mi bili žena i djeca, dočekala su me tri policijska vozila. Majka i susjedi stajali su vani. Otišao sam s policijom na razgovor. Svi su bili korektni, ne mogu reći da nisu. U 10 sati, kad su mi rekli da sam od tog trena uhićen srušio mi se cijeli svijet. Nakon uhićenja slijedio je pritvor u kojem sam bio 54 dana. U tom je vremenu moja Lucija krenula u prvi razred. Nisam bio s njom... A pomalo su ju gledali ispod oka, kao dijete ubojice... Imao sam cimera, svog prinudnog prijatelja, kako smo se međusobno zvali. Iako smo razgovarali, iako je svatko od pritvorenika za zajedničke šetnje želio pričati, ja zapravo ni dan-danas ne znam zbog čega je moj prinudni prijatelj bio unutra. Tek samu pritvoru imao vremena čitati novine i vidjeti što se svašta pisalo. Ali, sve je to iza mene. Izgurali smo i obitelj i ja. Kako je njima bilo, najbolje zna moja žena. Bit će dobro da ovako ostane.

Dražen Slavica se trenutno nalazi na bolovanju. Za našeg posjeta išao je na kardiovaskularni pregled:

- Lošeg sam psihičkog stanja – tek kratko kaže. Da bi na kraju mogao završiti u zatvoru, ne može ni zamisliti: - Jedna do osam godina, na toliko mogu biti osuđen. Ja vjerujem da ne treba doći do optuženja. Zašto? Pa, ljudi, ništa nisam kriv! Iako, čini mi se da pomalo svi dižu ruke od svega. I zato sam pun revolta jer vidim da ostajem sam – izgovorio je Dražen Slavica.

Ali, Udruga profesionalnih vatrogasaca plaća vašu obranu – primjećujemo.

- Istina, i hvala im na tome. Ne znam što bih da nije tako. Ali, to nije samo obrana Dražena Slavice, već cijele vatrogasne struke. No, pogodilo me to što institucija vatrogastva nije stala iza mene. Ministarstvo zdravstva je i u slučaju Maškarin stalo iza svog liječnika. A moji iza mene ne – odgovara.

Zanimalo nas je li ga posjetio ili barem kontaktirao Đuro Poldrugač, ravnatelj Državne uprave za zaštitu i spašavanje, u koju i vatrogastvo spada, je li tražio nekakvo očitovanje od njega: Ne, nije ni zvao ni pitao. Od kako vatrogasci spadaju u DUZS, a to je dvije godine, mi smo s njima imali jedan-dva sastanka. I to je sve. Ali, zato je sa mnom stalno u kontaktu glavni vatrogasni zapovjednik Mladen Jurin.

IZVOR: Večernji list
Preneseno sa: CROPRESS

iskreni na 01.12.2007 19:22:22