Dan sjećanja: U Tisnom nije bilo mjesta za svijeće
Dan sjećanja.
Na Dan svih svetih bilo je i grobova na kojima nije bilo mjesta za još jedan cvijet ili svijeću. Tako je bilo u Tisnom, gdje se pred grobovima vatrogasaca Ivice, Ante i Tomislava Crvelina, Marka Stančića i Josipa Lučića čekalo u redu.Očekivalo se da će grobove u Tisnom, Vodicama, Šibeniku i Boraji jučer posjetiti i njihov zapovjednik Dražen Slavica, no nije se pojavio.
Ima li utjehe za Tisno? Kad u obiteljsku grobnicu najprije pokopaš 16-godišnjaka, utjehe ne može biti. Kad u jednom grobu leže otac i sin, nema utjehe. Kad od petorice četvorici na bijelim križevima piše da su rođeni osamdesetineke, nema utjehe.
Za prve Sisvete nakon požara koji je krajem kolovoza na Kornatima odnio 12 života grobovi petorice poginulih Tišnjana prekriveni su cvijećem, svaki mještanin je pri obilasku grobova svojih najmilijih stavio cvijet, zapalio svijeću na posljednjim počivalištima Marka Stančića, Josipa Lučića, oca i sina Ivice i Ante Crvelina, Tomislava Crvelina. Sve je u malome Tisnome, tamo gdje se otok Murter spaja s kopnom, i dva mjeseca nakon vatrogasne tragedije na Kornatu ostalo isto - nitko nikad neće prežaliti petoricu tišnjanskih vatrogasaca koji su izgorjeli u najvećoj katastrofi koja je ikad u miru zadesila Hrvatsku.
- Prokleti bili kad su mi te zapalili - kroz plač govori ljubeći unukovu sliku Jovanka Kaleb, baka najmlađeg među poginulim vatrogascima, Marka Stančića, koji sa 16 godina nije smio biti u helikopteru za Kornate, ma koliko to želio. “Vodu ću ti donijeti ja u prostranstva nebeska”, poruka je oca Dinka sinu napisana na grobnici na čijem uzglavlju stoji Markova slika u vatrogasnoj uniformi s jedne strane, a s druge je uklesana zaštitna oprema kakvu nose gasitelji. Ovoga puta ni njemu ni njegovim prijateljima nikakva zaštita nije pomogla.
- Šta ću vam reći, nikad se od ovoga neću oporaviti, želim makar da mi istinu kažu o tome što se dogodilo - kaže Dinko Stančić dok brižno, gotovo ne primjećujući što radi, papirnatom maramicom briše grobnu ploču ispod koje leži njezin sin i premješta cvjetne aranžmane da ih bura ne bi odnijela.
Kao nesvjesno, svi Tišnjani koji su danas dolazili na svoje mjesno groblje usporili bi dok prolaze pokraj neutješnih Divne i Dinka Stančića. Markove sestre ostale su kod crkve Gospe od Karavaja odmah uz groblje, one do groba ne mogu. Tužna grupica mladih ide od jednog do drugog groba i pali svijeće. Ne govore ni među sobom, potpuno ošamućeni u boli za prijateljima, a kamoli s nekim novinarskim autsajderima.
- Kažu da vrime liči sve, ali ne znam kako -jedva uspijeva protisnuti jedan od njih dok pali svijeću na grobu 19-godišnjeg Josipa Lučića. Odatle idu kod svoga Tomislava, pa do svojih Ante i Ivice, zaustavljaju se tek kod svoga Marka, pridružujući se njegovim najbližima u teškoj boli.
Po tišnjanskim kafićima, ako netko uopće nešto i govori, priča se isključivo o kornatskoj tragediji. Malo tko, istina, želi o svemu pričati za medije, ali teorije su nebrojene. - Ne moraju oni reći na televiziji što se dogodilo, ali neka bar zovu rodbinu i kažu im, puno je toga čudnoga - kaže jedan od Tišnjana.
- Ma šta čudnoga, vidiš da su sve tili zataškat, primištali su i kamenje da sakriju tragove, zašto je istražni sudac doša tek sutradan, zašto su micali tijela - nadovezuje se drugi.
Pitanja bez odgovora i jesu nekako postala nešto što Tišnjane - vjerojatno kao i one u drugim mjestima odakle se stradali vatrogasci - najviše boli.
Svaka nova teorija uhvati se kao maslina, nema toga demantija koji ih može razuvjeriti da je netko nešto zabrljao “tamo gore”. - Atmosfera u mistu je katastrofa, kad u Tisnome pogine pet ljudi, to je kao da ih je u Splitu stradalo dvista - kaže Marko, momak od dvadeset i koju, sjećajući se da je večer prije s Antom Crvelinom bio na piću. - Sidiš s njim, a sutra ga nema, a svi su prošli stotine intervencija, bili su preiskusni da bi od onoga na Kornatima tek tako stradali.
I on i njegovi prijatelji Andrija i Josip (“nisu važna naša prezimena”) i sebi i svijetu postavljaju uvijek ista tišnjanska pitanja: zašto je na Kornat prvo stigla postrojba specijalaca i ročnika, zašto je najveći kamen s požarišta nestao, zašto se tako taji cijeli dio priče vezan uz vojsku, zašto je poziv GSS-u stigao od vojske, a ne uobičajenom linijom od centra 112, zašto nitko ne spominje radnike iz Bosne koji su tamo radili, zašto su sve svalili na maloga Petrinu i njegov navodni opušak, zašto je iz medija nestao Stipe Božić čim je prvi put rekao da je mjesto tragedije izgledalo kao da je poliveno napalmom, zašto...
- Kad bi nam sad i rekli, sve s dokazima, što se dogodilo, tko će im virovat? Jedno znamo, oni od trave izgorili nisu. Ništa nam njih petoricu neće vratiti, ali zašto nam skrivaju kako su stradali? - pita se Josip.
Na Dan svih svetih bilo je i grobova na kojima nije bilo mjesta za još jedan cvijet ili svijeću. Tako je bilo u Tisnom, gdje se pred grobovima vatrogasaca Ivice, Ante i Tomislava Crvelina, Marka Stančića i Josipa Lučića čekalo u redu.Očekivalo se da će grobove u Tisnom, Vodicama, Šibeniku i Boraji jučer posjetiti i njihov zapovjednik Dražen Slavica, no nije se pojavio.
Ima li utjehe za Tisno? Kad u obiteljsku grobnicu najprije pokopaš 16-godišnjaka, utjehe ne može biti. Kad u jednom grobu leže otac i sin, nema utjehe. Kad od petorice četvorici na bijelim križevima piše da su rođeni osamdesetineke, nema utjehe.
na 02. Studeni 2007 18:19
na 02. Studeni 2007 20:31