ZAGREB: Jedan dan sa vatrenim dečkima: Treba nam manje od 60 sekundi za akciju...
Reporteri Jutarnjeg lista proveli su jedan dan s vatrogascima Javne postrojbe u Zagrebu
Vatreni dečki: Treba nam manje od 60 sekundi da krenemo u akciju
Toplo je svibanjsko poslijepodne. U centru smo Zagreba, u dvorištu okruženom austrougarskim zgradama i debelim zidovima. Buka s jedne od najprometnijih ulica, Savske ceste, niti ne dopire do nas. Mir i tišina, tek poneka psovka ili pak uzvik oduševljenja proparaju zrakom. Razapeta mreža nasred igrališta i dvanaestorica muškaraca, što mladih, što onih u “najboljim” godinama, koji prebacuju odbojkašku loptu. Mora im se priznati, u odličnoj su formi. Iako se ne bave sportom profesionalno, angažirani su u igri i izgledaju kao da znaju što rade. Nevelika publika s klupe dobacuje im šale. Atmosfera je opuštajuća i sasvim ugodna.
Odjednom, u djeliću sekunde, nastaje kaos. Svi u isti tren, naizgled bez ikakva znaka, napuštaju igru, sumanuto jure prema ulaštenim crvenim kamionima, navlače uniforme na sebe, viču, trče, klize sa stropa niz štangu i djeluju kao da ne znaju tko im glavu nosi.
No, u njihovim glavama, u situaciji koja običnom promatraču izgleda kao potpuno ludilo, sve je savršeno posloženo. Zagrebački vatreni dečki upravo su primili dojavu o požaru.
U manje od 60 sekundi uskaču u vozila, nepogrešivo sjedaju na svoja mjesta i razmjenjuju rečenice na nekom samo njima razumljivom jeziku. Na meč i loptu više nitko ne misli.
Razgovaraju u ‘šiframa’
Uključuje se rotirka i gromoglasna sirena. Izlijećemo na Savsku i jurimo prema jugu. Dok navlače kacige, pokušavamo shvatiti što se zapravo događa i kuda uopće idemo.
- Požar stana u Kikićevoj - šturi je odgovor. Navalno vozilo u koje smo se uspjeli ukrcati s vatrogascima, “čisti” put crvenoj koloni od tri kamiona. Dok smo gledali odbojku i čavrljali na klupi, doznali smo da se takva formacija zove “gasni vlak”.
Dečki zakopčavaju opremu, dodaju jedan drugom svjetiljke i radiostanice i još uvijek razgovaraju u “šiframa”. Tek kad su bili potpuno pripremljeni, posvetili su nam nekoliko sekundi rute do Kikićeve.
- Vozači se obično uspaničare kada vide da iza njih jure vatrogasci. Ne znaju kamo i kako bi se maknuli sa ceste, a ima i onih koji ne poduzmu ništa - priča nam Siniša Jembrih, voditelj 2. smjene Vatrogasne postaje Centar.
- Kikićeva je uska ulica, tamo će sigurno biti problem s automobilima parkiranim uz cestu - nastavlja. Dok je to izgovorio, već smo stigli do Srednjaka. I naravno, iskusni vatrogasac bio je u pravu. Uska ulica, auti s obje strane, nepropisno parkirani, dakako. Na cestu ispred stambene zgrade istrčala je žena, maše im i pokazuje u kojem ulazu je požar.
- Ljestva, kud si navalio, ostani iza - govori Jembrih preko radiostanice kolegama u visinskom vozilu s ljestvom.
Naši suputnici iskaču iz vozila i trče prema gore. No, u samo nekoliko metara između kamiona i zgrade, sve im je već jasno - nekome je ozbiljno zagorio ručak. Ipak, jurimo stepenicama za njima na četvrti kat. Vatre nema, ali gore je sve puno dima i već na hodniku zagušljivo. Ušli su u stan, no posla za njih, srećom, ipak nije bilo.
- Napravit ćemo zapisnik i reći gazdi da dobro sve prolufta. Ma čim smo došli, znali smo što je, svaki požar hrane ima isti miris - pojašnjavaju.
Jedan dan koji smo odlučili provesti u vatrogasnoj postaji Centar i saznati kako rade i žive čuvari naših života i domova, već je prepun dojmova. Prvih smo se nekoliko sati upoznavali, a oni su nas kao pravi domaćini proveli kroz cijelu postaju.
Nakon što smo razgovarali sa zapovjednikom Javne vatrogasne postaje Grada Zagreba Mladenom Malčićem, proučili kako se radi u operativno-komunikacijskom centru gdje se zaprimaju sve dojave građana i razgledali trenažni centar gdje su nam pokazali kakve zahtjevne fizičke testove moraju prolaziti, uživali smo u njihovom zanimljivom društvu na igralištu. Zabavljali su nas vicevima i anegdotama iz njihovih akcija, a ubrzo smo shvatili da su pravi ovisnici o adrenalinu. Nikad ne miruju, u slobodno vrijeme voze motore, treniraju borilačke vještine, bave se alpinizmom ili pak speleologijom.
na 03. lipnja 2010 14:59