A C I V I - UMJESTO KOMENTARA ZA DRAŽENA SLAVICU!!! Ivica Ursić: Unutarnji Glas: Vrijeme tjeskobe
Ivica Ursić: Unutarnji Glas: Vrijeme tjeskobe
1/12/2008 u 08:18 link: http://www.glasdalmacije.hr/?show=0&article=13833
Nešto nije u redu s ovim našim svijetom. Definitivno nešto nije u redu. Mi svi to osjećamo, ali nismo u stanju objasniti o čemu je riječ. Čudan je to osjećaj. Osjećaj neobjašnjiv, ali tako blizak i raširen. Nešto nije u redu. Ovaj naš svijet, iz dana u dan, sve više i više, nalikuje na jedan veliki zatvor. Strogo kontrolirani zatvor. Zatvor bez zidova i bez rešetaka, ali zar to nije ono najgore? Imaš osjećaj da bi trebao nekamo pobjeći, a pojma nemaš kamo. Čovjeka takve situacije izluđuju, a to su situacije koje karakteriziraju osjećaji nemoći, razočaranja, apatije, ravnodušnosti, obeshrabrenja, depresije, straha, očaja, ali prije svega – tjeskobe. Osjećaj tjeskobe je onaj osjećaj koji se javlja iznutra. Nešto vas guši u grlu, nešto vas para u želucu, nešto vas stišće u grudima ... nešto ... nešto ... nešto jest, ali vi ne znate što. To je tjeskoba.
Nema tu ni ljutnje, ni bijesa, nema tu gnjeva, srdžbe, nego se u vas naprosto uvuče osjećaj tjeskobe, koji polako ali sustavno razara vaš duh. Kada netko izravno ugrozi vas kao osobu i one osobe vama najbliže, kada netko nasrne na vaš život, vi tada reagirate burno, žustro, naglo. Borite se svim svojim silama kako biste odagnali od sebe tu ugrozu, tu neposrednu opasnost. Adrenalin skače, žile vam nabreknu, šake se stisnu, krv vam udre u glavu i nema te sile koja bi vas natjerala na uzmak.
Ali kada je agresija na vas puzajuća, kada je ona maskirana, preobučena u vašeg prijatelja, kada vam se obraća biranim riječima, kada vam šapće na uho i kada ne urla, kada vam je svakoga dana u vašoj neposrednoj blizini, onda vi nju osjećate, „ćutite je u kostima“, ali vi jednostavno niste u stanju odgovoriti na pitanje: „Što se to zbiva?“. I gubite tu bitku. I zato mi danas imamo strahoviti osjećaj tjeskobe, jer nismo baš toliko blesavi, osjećamo mi kako se nešto zbiva, kako se nešto „iza brda valja“. Ne kaže se zaludu da je tjeskoba nijemi svjedok svih nepravdi. Ali izvarani, prevareni, zasljepljeni, prevedeni žedni preko vode, izluđeni i sluđeni, ispranih mozgova i našopani bezvrijednim informacijama i beskrajnim lažima, mi jednostavno ne želimo vjerovati kako je danas uistinu sve protiv nas i da ova kultura ulazi u svoju posljednju fazu i da je ovo uistinu početak kraja.
Je li točno da mi prave odgovore ne znamo ili je istina da ih se bojimo čuti, pa okrećući glavu, zatvaramo oči i uši, naivno misleći kako će sve to proći samo od sebe?
Uzimamo plavu Matrixovu pilulu, bježeći od istine, pristajemo živjeti u tjeskobnoj iluziji, u tjeskobnoj nadi, u tjeskobnoj šutnji, u tjeskobnoj nemoći i ne želimo uzeti crvenu pilulu i suočiti se s istinom, koja jest bolna, ali koja oslobađa. A ta istina glasi da smo svoju dušu prodali modernim bogovima znanosti i tehnologije, bogovima kapitala i financija. Prodali smo dušu za šaku iluzija koje kažu da će nas tržište i dionice odvesti u „obećanu zemlju“, da će nam tehnologija i znanost osigurati „eliksir vječne mladosti“, da ćemo progutavši neku novu Matrixovu pilulu zaustaviti starost i vratititi se u mladost. Čovjek je, izvaran i izmanipuliran, povjerovao kako će kapital i znanost voditi brigu o njemu. I o duši njegovoj. A ta istina glasi da se ova civilizacija urušava sama u sebe. Iz njezinih temelja uklonjen je Bog i čitavo zdanje podrhtava i trese se. Propast velikih banaka i osiguravateljskih kuća, slom burzi, sumorne ekonomske prognoze, prezaduženost, deflacija, nevjerojatan jaz između super bogatih elita i pauperiziranih masa, glad, žeđ, čedomorstvo, eutanazija, kloniranje, genetska manipulacija, redefinicija braka i obitelji, nove bolesti, siromaštvo, pohlepa, sebičnost i beskonačne laži. A ta istina glasi da je čovjek odlučio zauzeti mjesto Boga kao svoj vlastiti tvorac i dizajner, pruzevši sam životni impuls u svoje ljudske ruke. Ta istina, kada se jednom s njom suočimo, uistinu nas mora činiti tjeskobnima, jer smo sva svoja nadanja poklonili običnim opsjenama koje su samo znakovi da ova civilizacija nepovratno odlazi. I umire.
I zato vlada tjeskoba u srcu čovjekovom. Piše: IVICA URSIĆ (autor teksta: Jedna prazna stolica za vašim stolom...)
izvor: Glas Dalmacije, 1/12/2008 u 08:18
na 03. prosinca 2008 11:21