Zašto među imenima, prezimenima i iskazima koji cure iz nadležnih državnih tijela nikako nema imena pilota helikoptera koji je 30. kolovoza prevozio vatrogasce po otoku Kornatu i njegove verzije događaja? Razlog je u vrlo revnoj kontroli svake informacije koja dolazi iz službenih izvora, te u tome što uloga helikoptera nikako nije nepostojeća ili sasvim zanemariva. Ako se htjelo služiti istini, zašto istražni organi drugog dana po nesreći nisu pozvali novinare da snime sporni kornatski helikopter i da se uvjere u kakvu je stanju

Na novinarsko pitanje zašto do današnjeg dana nije poznato ime i prezime pilota helikoptera koji je 30. kolovoza prevozio vatrogasce po otoku Kornatu, predsjednik Republike Stipe Mesić u srijedu je odgovorio da je tome tako vjerojatno stoga da bi se čovjeka poštedjelo uznemiravanja i da bi ga se zaštitilo od komunikacije sa svima onima koji se ne bave istragom o kornatskoj pogibiji dvanaestorice gasitelja. Taj bi argument bio čvrst i sasvim prihvatljiv, da nije činjenice koja kazuje kako je ime vojnog pilota koji je upravljao helikopterom Mi-8 na Kornatu zapravo jedino ime u ovoj tragičnoj priči koje se drži u najstrožoj tajnosti: državni istražitelji u optjecaj su odmah pustili ime osumnjičenoga za izazivanje požara (Paško Petrina), premda će njegovu krivnju biti gotovo nemoguće dokazati, a prije koji dan netko iz istražnih tijela novinarima je doturio i ime i prezime pilota kanadera koji je 30. kolovoza gasio kornatski požar. Njegovo ime je Stjepan Lešković i djelatnik je Ministarstva obrane, jednako kao i onaj nepoznati pilot helikoptera: pripadnost Oružanim snagama nije, dakle, kriterij za zaštitu identiteta učesnika akcije na Kornatu.

Policijska efikasnost.
Nema, naravno, ničeg slučajnog ili spontanog u tome što je javnost saznala za spomenuta dva imena. Osumnjičeni Petrina prokazan je javnosti kako bi se manifestirala policijska efikasnost u istraživanju uzroka požara i kako bi se smjesta moglo imati dežurnog krivca. Leškovićevo ime i dijelovi njegova iskaza vojnim istražiteljima dostavljeni su probranim novinarima kako bi se javnosti podastrlo opravdanje za hapšenje i pritvaranje, sad već bivšeg, zapovjednika šibenske Javne vatrogasne postrojbe Dražena Slavice: Lešković je posvjedočio da mu je Slavica – unatoč njegovu, Leškovićevu, protivljenju – zapovjedio da napusti Kornat neposredno prije razbuktavanja požara, te da se prebaci na gašenje vatre u okolici Vodica. Nema ničeg slučajnog ni u objavljivanju probranih dijelova iskaza koji je jedini preživjeli vatrogasac Frane Lučić dao policajcima nekoliko sati poslije nesreće, pri čemu je sasvim nejasno kako su i zašto liječnici dopustili policiji da odmah saslušava čovjeka kojemu je najmanje polovica tijela bila teško opečena. Nacionalu je taj iskaz stigao iz istražnih izvora, te bi trebao sugerirati da vojni helikopter i pilot helikoptera nisu imali nikakvu ulogu u tragediji. Lučić nije naveo da ih je helikopter zalio kerozinom (što nikad nitko i nigdje nije spomenuo ni kao mogućnost), da je helikopteru bio oštećen spremnik s gorivom ili da je udario u stijenu – tumače instruirani novinari iskaz preživjelog, i odmah potom spremno zaključuju kako se, dakle, ništa od toga nije ni dogodilo i kako su ovim iskazom pobijene sve špekulacije o važnoj ulozi pilota.

Sudeći po Nacionalovu izvještaju, Frane Lučić, koji je iskaz davao u okolnostima borbe za život, nije spomenuo ni oštećenje gume na helikopterskom kotaču. To oštećenje, međutim, izrijekom su potvrdili glavni državni odvjetnik Mladen Bajić, ravnatelj policije Marijan Benko i glavni policijski istražitelj Ivan Nađ na prošlotjednoj konferenciji za novinare. Čijoj verziji vjerovati? Pametno je vjerovati trojici najviše pozicioniranih istražitelja, ali onda dolazi u pitanje navodno neupitna i navodno sveobuhvatna istina iznesena u Lučićevu svjedočenju.

Zatajeno ime.
E sad, zašto među imenima, prezimenima i iskazima koji cure iz nadležnih državnih tijela nikako nema pilotova imena i njegove verzije događaja? Ako odbacimo Mesićevo tumačenje kao neutemeljeno, razlog je u vrlo revnoj kontroli svake informacije koja dolazi iz službenih izvora, te u tome što uloga helikoptera nikako nije nepostojeća ili sasvim zanemariva. Sjećate li se, uostalom, nedavne vukovarske helikopterske nesreće u kojoj su tri osobe poginule, a još ih je nekoliko ozlijeđeno? U roku od dvadeset i četiri sata bilo je poznato ime vojnog pilota Roberta Garića kojeg se uskoro neizravno počelo okrivljavati za pad letjelice. U kornatskom slučaju, ime pilota – koji je, po Feralovim neslužbenim informacijama, stacioniran u Zrakoplovnoj bazi Lučko – ne zna se ni tri tjedna nakon tragedije. Zašto je Garić manje važan od pilota koji je prebacivao vatrogasce na Kornat? Zašto se Garića moglo izlagati uznemiravanju, a njegova kolegu valja poštedjeti takvih situacija? Ako se htjelo služiti istini, zašto istražni organi drugog dana po nesreći nisu pozvali novinare da snime sporni kornatski helikopter i da se uvjere u kakvu je stanju?

Sva je prilika da je predočavanje istine obiteljima poginulih i javnosti ovdje bilo od sporedne važnosti. Nedvojbeno je da su državne strukture dosad uložile silan napor da sakriju pilotovo ime i da sakriju helikopter od nepoželjnih očiju. Nedvojbeno je, također, da svaki pokušaj javnog propitivanja pilotove odgovornosti rezultira nervozom i nadmenim teoretiziranjem vojnog i policijskog vrha. Da su na stolu samo ove dvije-tri činjenice, i to bi već bilo dovoljno da se u svakom zdravom mozgu porodi sumnja o zataškavanju i o intenzivnom uplitanju vojske u istragu o jednoj civilnoj nesreći. Da se porodi sumnja o skrivanju pune i cjelovite istine, koja je nesumnjivo već sad poznata istražnim tijelima, zarad viših ciljeva. A nikako nije riječ o samo navedene dvije-tri činjenice...

Nitko još nije suvislo objasnio kako su trinaestorica vatrogasaca mogla zadobiti tako teške opekline po čitavom tijelu ako je gorjela samo rijetka trava koja nije dosezala ni do koljena: na osnovu razgovora s nekolicinom iskusnih vatrogasaca i vatrogasnih zapovjednika, Feralovi su novinari došli do zaključka da sagorijevanje niske trave nikako nije moglo proizvesti tako stravične rane, ma kako jak bio vjetar koji je nosio vatru. Morao je gorjeti benzin ili neki sličan ugljikovodik, a ugljikovodik je – prema prvim i tada još nedovoljno kontroliranim izjavama splitskih liječnika – nađen na tijelima nastradalih gasitelja. Ako nije gorio benzin koji su vatrogasci nosili sa sobom, a tako su konstatirali državni istražitelji, otkud ugljikovodik na tijelima?

Sumnjivi helikopter.
Najlogičnije je posumnjati na helikopter koji je najmanje dva puta prelijetao preko područja na kojemu je vatra dostigla ljude: ta sumnja bit će opravdana sve do trenutka obznanjivanja pilotova vjerodostojnog iskaza, do objave potpuno preciznih termina i koridora leta helikoptera i krajnje preciznih kornatskih lokacija na koje se helikopter spuštao i pokušavao spustiti, te do istine o tome što se s letjelicom događalo nakon što je napustila požarište. Uostalom, šibenska Vatrogasna zajednica nije valjda bez ikakva razloga donijela odluku da se ubuduće na intervencije neće letjeti helikopterima.

Nitko još nije ni pokušao razložiti zašto se i kako veliki broj pripadnika HV-ove Bojne za specijalna djelovanja, što je stacionirana u Puli, u neobično kratkom roku prebacio u blizinu Kornata. Feralove vrlo pouzdane informacije kažu da angažman vojnih specijalaca nije zatražio nitko iz vatrogasnog sustava, nitko iz Gorske službe spašavanja i nitko iz Državne uprave za zaštitu i spašavanje. Pokret jedinice naložio je ministar obrane Berislav Rončević (ne zna se je li se toga samostalno dosjetio ili mu je netko nadređen sugerirao takav potez), a zapovijed je operativno proveo načelnik Glavnog stožera general Josip Lucić: Rončević i Lucić, zajedno s generalom Kruljcem i još nekolicinom visokih časnika, također su se munjevito ukazali u blizini Kornata. Prisutnost najelitnije vojne postrojbe koju Hrvatska ima i prisutnost najvažnijih ljudi u Oružanim snagama na mjestu civilne nesreće – u najmanju je ruku čudno. Još je čudnije da su specijalci tokom cijele noći čuvali požarište, te osiguravali mjesto tragedije i materijalne dokaze: tko ih je ovlastio da se bave civilnim poslom i zašto?

Moglo bi se naširoko razglabati o vojnom kršenju zakona i Ustava, ali suštinsko je pitanje u čemu se sastojao interes Oružanih snaga da na opisani način reagiraju na događaj u kojemu je, prema Rončevićevim riječima, vojska bila "samo prijevoznik". Na to nitko i ne pomišlja dati odgovor, jer je valjda samorazumljivo da se antiterorističke jedinice, predvođene ministrom obrane i šefom generalštaba, šalju na lokaciju stradanja vatrogasaca. Je li uloga vojske i vojnika, ipak, bila malo ozbiljnija od prijevozničke? Bi li prava istina o Kornatu predstavljala preteško svjedočanstvo o – ponajprije, tehničkom i materijalnom – rasulu u Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu? Je li se netko, uoči izbora, odlučio skriti od odgovornosti?

Zdravorazumska pitanja.
Moglo bi se ovako nanizati još jako puno zdravorazumskih pitanja, ali sva će ona naići na organizirani zid ignorancije i službenih fraza o istragama koje traju, s tim da o onoj ekspertnoj, što je počela prije desetak dana, još nema ni glasa. Trajat će svađe lokalnih vatrogasnih šefova, prijetit će se ostavkama, odvijat će se pravne zavrzlame u vezi s dvojicom pritvorenika, medijski prostor posvećen Kornatu sve će se više sužavati, ožalošćene obitelji nastojat će se umiriti materijalnim dobrima i, sva je prilika, kupovina vremena bit će jedina istražna strategija. A vrijeme će se kupovati doziranim informacijama iz pouzdanih službenih izvora, koje će ići u prilog onome što je oglašeno dok istraga još formalno traje: krivi su pokojni Dino Klarić, Paško Petrina i Dražen Slavica.

Umjesto brzinske promocije krivaca, civilni i vojni istražitelji bili bi vjerodostojniji da su javnosti, pozivajući se na čvrste dokaze i argumente koje posjeduju, prezentirali što su svi uključeni u kornatsku intervenciju činili i govorili od 13 sati do 19 sati i 30 minuta 30. kolovoza 2007. godine, i to iz minute u minutu. Državni bi vrh, pak, bio puno vjerodostojniji kad ne bi zabijao glavu i pijesak, pa tvrdio da "sustav vatrogastva funkcionira" i da ga "ne treba mijenjati".

Preneseno sa: FERAL

iskreni na 23.09.2007 13:51:34