Da su kojim slučajem novine i televizija objavili golu ženu, prosvjedovale bi ženske udruge, a da su objavile gologa muškarca, pobunila bi se Crkva. Činjenica da je golo tijelo bilo sprženo bila je dovoljna da se nitko ne buni. A teško je sjetiti se prigode, barem otkako je svršio rat, u kojoj su se na ružniji i sramotniji način mediji poigrali ljudskim dostojanstvom. Na toj nekroznoj pornografiji, ispod koje su se mogle čuti i pročitati samo riječi sućuti i razumijevanja, zasnovan je paradoks doživljaja i razumijevanja kornatske nesreće. S jedne strane govore koliko im je žao i pretrgoše se u javnom kondoliranju i crnom floru preko logotipa, a s druge strane gluhi su i nijemi za ljudsku patnju. Još i nekako kada taj užas gledamo u novinama koje, ipak, ne moramo kupiti, ali kada spaljeno tijelo vidimo i na televiziji, koju plaćamo mimo svoje volje, tada je riječ o državnome teroru protiv dostojanstva kornatskih žrtava, a onda i dostojanstva onih koji prema tim žrtvama osjećaju nešto više od mračne sladostrasti pred prizorima neke tuđe i nama posve daleke apokalipse. Od lažne sućuti gore je histeriziranje medija i visokih državnih dužnosnika, kada traže da se pronađu počinitelji požara i da se imenuju odgovorni za stradanje vatrogasaca. Oni to čine u trenutku kada se još uvijek ne zna je li požar, možda, planuo sam od sebe i je li, možda, stjecaj nesretnih okolnosti, a ne bilo čiji nemar, doveo do stradanja ljudi. Stjepan Mesić vatrogasnu akciju na Kornatu naziva avanturom, jer u njoj tobože nisu bili štićeni ljudski životi, nego samo suha trava, a Hrvatska televizija iz emisije u emisiju, bez ikakve ograde, izriče javnu potjernicu za zapovjednikom Javne vatrogasne postrojbe Šibenik Draženom Slavicom, koji je na kraju morao iseliti obitelj iz grada. Kada rođaci stradalih vatrogasaca traže krivca, glasno optužujući one koji su im na određeni način najbliži, tada je to prirodan refleks unesrećenih ljudi. Ali kako shvatiti kada im se u optuživanju pridruže državni radio i televizija, pa još kada u tome asistira predsjednik Republike sa svojom živopisnom klasifikacijom požara, prema kojoj u nacionalnom parku ne treba gasiti, jer u nacionalnom parku nema ljudi? To niti je sućut, niti je razumijevanje, a još manje želja da se dođe do pravde, nego se radi o kaubojskoj demagogiji, kakve se sjećamo s početka devedesetih. Radi se o shvaćanju prema kojem svaka nesreća i svako zlodjelo mogu biti moralno iskupljeni samo nečijim linčem, a javni i politički autoritet uspostavljaju se isključivo na podjarivanju kolektivne histerije. Ovoga su puta, kao u nekoj mračnoj groteski, stradali pripadnici vatrogasne, a ne koje nacionalne zajednice, ali motiv je uvijek isti, i pravda je svaki put jednako daleko. A krivci nisu ni u Šibeniku, ni u Vodicama, ni u Tisnom, niti u jednom malom tužnom mistu u kojem raste bijes zbog smrti vatrogasaca. Krivci su tamo odakle se s predsjedničkih, direktorskih ili uredničkih visina gleda na stradanje ljudi. Nakon što je gašenje jednoga požara proglasio avanturom, predsjednik Republike neće na Pantovčak primiti prognanu djecu vatrogasnog zapovjednika Dražena Slavice, niti će se osjetiti odgovornim što ona nisu krenula u školu. A neće si, kao ni bilo koji drugi faktotum, postaviti ni pitanje je li možda svojim riječima i ponašanjem ljude u Tisnome učinio još nesretnijima, a istinu još daljom.
Od pornografskoga objavljivanja sprženoga ljudskog tijela strasnije je kada se političari i novinari pretvore u profesionalne narikače, koje vape za osvetom .Sveti Lovro kažnjen je zato što nije htio crkveno blago predati caru, nego gaje podijelio siromasima, a zatim ih je doveo pred vladara i kazao: Oni su blago Crkve! To je cara tako naljutilo da je naredio da se nesretnoga Lovru živoga isprži na roštilju. Posljednje svečeve riječi krvniku bile su: "Pečenje je gotovo. Maknite ga s vatre i pojedite!" U toj jezovitoj dosjetki kršćanskoga protomučenika iz trećega stoljeća ponešto je od istine o stradanju kornatskih vatrogasaca. Krvnik je svaki onaj od nas koji ne bi upitao Vanju Sutlića za zdravlje, jer je na svojoj televiziji objavio onakve snimke, kao što je krvnik svaki koji bi mimo suda, policije i istrage tražio odgovorne medu vatrogascima i vatrogasnim zapovjednicima.

Neki dan je kod Šibenika opet planulo. Gorjelo je nisko raslinje, a vatrogasci su, ne čekajući očitovanje predsjednika Republike o vrsti požara, ponovo gasili. Dok je o tome davao izjavu za Hrvatsku televiziju, njihov je zapovjednik plakao. Meteori koji u kolovozu padaju nebom nazivaju se suzama svetoga Lovre.

Daj Bože da su te suze nekoga zapekle.


Komentar: Miljenko Jergović
Dok je o tome davao izjavu za Hrvatsku televiziju, njihov je zapovjednik plakao.(video iskreni)

sinek na 07.09.2007 16:47:47