Da su kojim slučajem novine i televizija objavili golu ženu, prosvjedovale bi ženske udruge, a da su objavile gologa muškarca, pobunila bi se Crkva. Činjenica da je golo tijelo bilo sprženo bila je dovoljna da se nitko ne buni. A teško je sjetiti se prigode, barem otkako je svršio rat, u kojoj su se na ružniji i sramotniji način mediji poigrali ljudskim dostojanstvom. Na toj nekroznoj pornografiji, ispod koje su se mogle čuti i pročitati samo riječi sućuti i razumijevanja, zasnovan je paradoks doživljaja i razumijevanja kornatske nesreće. S jedne strane govore koliko im je žao i pretrgoše se u javnom kondoliranju i crnom floru preko logotipa, a s druge strane gluhi su i nijemi za ljudsku patnju. Još i nekako kada taj užas gledamo u novinama koje, ipak, ne moramo kupiti, ali kada spaljeno tijelo vidimo i na televiziji, koju plaćamo mimo svoje volje, tada je riječ o državnome teroru protiv dostojanstva kornatskih žrtava, a onda i dostojanstva onih koji prema tim žrtvama osjećaju nešto više od mračne sladostrasti pred prizorima neke tuđe i nama posve daleke apokalipse. Od lažne sućuti gore je histeriziranje medija i visokih državnih dužnosnika, kada traže da se pronađu počinitelji požara i da se imenuju odgovorni za stradanje vatrogasaca. Oni to čine u trenutku kada se još uvijek ne zna je li požar, možda, planuo sam od sebe i je li, možda, stjecaj nesretnih okolnosti, a ne bilo čiji nemar, doveo do stradanja ljudi. Stjepan Mesić vatrogasnu akciju na Kornatu naziva avanturom, jer u njoj tobože nisu bili štićeni ljudski životi, nego samo suha trava, a Hrvatska televizija iz emisije u emisiju, bez ikakve ograde, izriče javnu potjernicu za zapovjednikom Javne vatrogasne postrojbe Šibenik Draženom Slavicom, koji je na kraju morao iseliti obitelj iz grada. Kada rođaci stradalih vatrogasaca traže krivca, glasno optužujući one koji su im na određeni način najbliži, tada je to prirodan refleks unesrećenih ljudi. Ali kako shvatiti kada im se u optuživanju pridruže državni radio i televizija, pa još kada u tome asistira predsjednik Republike sa svojom živopisnom klasifikacijom požara, prema kojoj u nacionalnom parku ne treba gasiti, jer u nacionalnom parku nema ljudi? To niti je sućut, niti je razumijevanje, a još manje želja da se dođe do pravde, nego se radi o kaubojskoj demagogiji, kakve se sjećamo s početka devedesetih. Radi se o shvaćanju prema kojem svaka nesreća i svako zlodjelo mogu biti moralno iskupljeni samo nečijim linčem, a javni i politički autoritet uspostavljaju se isključivo na podjarivanju kolektivne histerije. Ovoga su puta, kao u nekoj mračnoj groteski, stradali pripadnici vatrogasne, a ne koje nacionalne zajednice, ali motiv je uvijek isti, i pravda je svaki put jednako daleko. A krivci nisu ni u Šibeniku, ni u Vodicama, ni u Tisnom, niti u jednom malom tužnom mistu u kojem raste bijes zbog smrti vatrogasaca. Krivci su tamo odakle se s predsjedničkih, direktorskih ili uredničkih visina gleda na stradanje ljudi. Nakon što je gašenje jednoga požara proglasio avanturom, predsjednik Republike neće na Pantovčak primiti prognanu djecu vatrogasnog zapovjednika Dražena Slavice, niti će se osjetiti odgovornim što ona nisu krenula u školu. A neće si, kao ni bilo koji drugi faktotum, postaviti ni pitanje je li možda svojim riječima i ponašanjem ljude u Tisnome učinio još nesretnijima, a istinu još daljom.
Od pornografskoga objavljivanja sprženoga ljudskog tijela strasnije je kada se političari i novinari pretvore u profesionalne narikače, koje vape za osvetom .Sveti Lovro kažnjen je zato što nije htio crkveno blago predati caru, nego gaje podijelio siromasima, a zatim ih je doveo pred vladara i kazao: Oni su blago Crkve! To je cara tako naljutilo da je naredio da se nesretnoga Lovru živoga isprži na roštilju. Posljednje svečeve riječi krvniku bile su: "Pečenje je gotovo. Maknite ga s vatre i pojedite!" U toj jezovitoj dosjetki kršćanskoga protomučenika iz trećega stoljeća ponešto je od istine o stradanju kornatskih vatrogasaca. Krvnik je svaki onaj od nas koji ne bi upitao Vanju Sutlića za zdravlje, jer je na svojoj televiziji objavio onakve snimke, kao što je krvnik svaki koji bi mimo suda, policije i istrage tražio odgovorne medu vatrogascima i vatrogasnim zapovjednicima.
Neki dan je kod Šibenika opet planulo. Gorjelo je nisko raslinje, a vatrogasci su, ne čekajući očitovanje predsjednika Republike o vrsti požara, ponovo gasili. Dok je o tome davao izjavu za Hrvatsku televiziju, njihov je zapovjednik plakao. Meteori koji u kolovozu padaju nebom nazivaju se suzama svetoga Lovre.
Daj Bože da su te suze nekoga zapekle.
Komentar: Miljenko Jergović Dok je o tome davao izjavu za Hrvatsku televiziju, njihov je zapovjednik plakao.(video iskreni)
Ne znam koliko je Vas bilo na (prvom) posljednjem ispraćaju poginulih vatrogasaca. Jednostavno sam se divio novinarima kako hladnokrvno mogu razmicati uplakanu rodbinu da bi snimili što ekskluzivniji snimak.... Snimali su i raku... Svi mi koji imamo svoje vatrogasne blogove, web stranice ili portale na neki smo način novinari... ali bez obzira na to što često viđamo izgorene i raskomadane ljude - ne želim snimati ljudsku žalost.
odlican tekst. cijelo sam vrijeme o tome razmisljao. koliko je ljudi skocilo sa njujorskih nebodera, a americki novinari to nisu prikazali ... treba imati mjeru.
Dečki, svaka čast. Moramo stati jedan uz drugog, kao u čelu požara. Uz svu ovu tugu i tragediju, lijepo je znati da uvijek ima ljudi koji trezveno i razmno razmišljaju. Pavle, samo mala ispravka, nije Davor, nego Darko Dukić. Dobar vatrogasac i još bolji čovjek. Sinek, što te dulje znam, to te više cijenim.
Neka je našim mladićima, laka hrvatska zemlja.
dvd1977 sjajno si ovo rekao "Tekst je super,svaka čast.Mi vatrogasci smo naučili cijeniti tuđu nevolju i bol ...". osobno dodajem bili bi zadovoljni i sretni - kada bi se jedanko tako vrijednovalo i nas
NESUMNJIVO je da je kornatska tragedija moralno najteža stvar koja je pogodila Hrvatsku ovog ljeta. Smrt jedanaest vatrogasaca teška je i bolna, izaziva ljutnju i bijes i jasno je da se traži nekakvo žrtveno janje koje će umiriti pobješnjelu javnost i obitelji stradalih. Paško Petrina prvi je koji je pao pod žrvanj linča, a kako stvari stoje, slična sudbina mogla bi čekati i Dražena Slavicu, vatrogasnog zapovjednika koji je kornatske vatrogasce poslao u akciju.
Kornatska tragedija nije stala na događajima od prošlog četvrtka, nego je nastavljena u svemu što je slijedilo nakon njega. Novinski članci, fotografije i televizijske snimke teško opečenih vatrogasaca, bdijenje pred bolnicama i promptna objava svake smrti, liječnici koji pred televizijskim kamerama objašnjavaju kako opekline djeluju na organizam ("Morali smo amputirati pougljene dijelove tijela", situacije u kojima cijela država pred ekranima već osam dana gleda jedan smrtni reality-show, politiziranje priče traženjem ostavki ministara, sve su to faktori koji uporno onemogućuju realno sagledavanje i sabran pristup situaciji. Paško Petrina uhićen je nekoliko sati nakon tragedije i, iako su se javili vatrogasci koji su rekli kako odbačene cigarete ne mogu izazvati požar na otvorenom, hitno je sproveden u pritvor, u kojemu sjedi i danas. Već je tada najavljeno kako će i Slavica dobiti svoju dozu, samo se to tada fraziralo kao "istraga nije završena, a razmatra se i odgovornost zapovjednika Dražena Slavice". Slavica, čovjek koji je naglo postao Državni neprijatelj broj 1, uhićen je i čeka rasplet svoje priče. Uhićen je pod omiljenim člankom Državnog odvjetništva, onim o općeopasnoj radnji.
Ovaj tekst ne želi unaprijed osloboditi Slavicu bilo kakve odgovornosti, ali bilo tko sa zdravim razumom mora se odmah upitati sljedeće pitanje: Kako slanje vatrogasaca u vatru može biti općeopasna radnja? Oni su vatrogasci, dakle ljudi kojima je posao gasiti vatru, a vatra je gorjela i poslani su u vatru da bi ju gasili. Postoje naznake da je zapovjedništvo moglo napraviti neke pogreške, koje su za rezultat imale pogibiju jedanaest i, kako se čini, vrlo skoru pogibiju još dvojice vatrogasaca. No, jesu li te pogreške zaista toliko ozbiljne da bi ih se moglo kvalificirati kao teško kazneno djelo, zasad je prilično nejasno.
Zaista, još uvijek nije jasno kako je vatra uspjela vatrogasce progutati tako brzo, budući da informacije pristižu svaki dan. Osnovana je posebna radna skupina čiji je cilj istražiti uzroke požara i tragedije, kao što je i uobičajeno u ovakvim situacijama, ta skupina zasad nema jasne rezultate (što je također uobičajeno u ovakvim situacijama), ali već nam je poznato kako je kriminalistička obrada do te mjere implicirala Slavicu, da bi mu se mogao odrediti i pritvor. Podrazumijeva se, po kvalificiranom obliku "kaznenog djela dovođenja u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom". To je, u najmanju ruku, sumnjivo. Prije nego je istraga pokazala je li zapovjedništvo, na čelu sa Slavicom, moglo pravilno procijeniti smjer i jačinu kretanja vatre, već se zna da postoji dovoljno dokaza za opravdanu sumnju.
Ako je vjerovati neslužbenim informacijama, Slavica će biti prijavljen zato jer je vatrogasce poslao bez vode i zato što je bilo propusta u spašavanju, a pomoć nije bila upućena na vrijeme. Realno gledano, Slavicu bi se po kaznenoj odgovornosti moglo goniti samo ako je znao da će vatrogasci izgorjeti, pa ih je poslao, kako je Stipe "Dva Puta Smo Pobijedili" Mesić rekao, u "bespotrebnu avanturu". Opet realno gledano, takvo nešto molgo bi se dogoditi isključivo kad bi Slavica bio bjesneći luđak kojemu je svejedno hoće li ljudi koje pošalje u vatru izgorjeti. Propusti u spašavanju su propusti, nisu kazneno djelo, a to nije ni prekasno upućivanje pomoći. To je realno gledano, a sve ovo je pravosuđe na hrvatski, pa nedostatak jasnih dokaza nije spriječio Slavičino uhićenje.
Osim što je cijela stvar sumnjiva, začuđujuće je kojom brzinom se nalaze "krivci". U zemlji u kojoj osumnjičeni ubojice godinama čekaju na suđenje, a osuđeni ubojice šetaju ulicama nakon šest mjeseci zatvora, mi u roku od osam dana imamo dva čovjeka koji su praktički već proglašeni krivima. Sve ovo daje nam pomisliti kako se radi o podlijeganju histeriji i preuranjenom traženju prijeko potrebnih žrtvenih janjaca, čije će stavljanje na oltar krvi umiriti razbješnjele duhove.
To je greška. Strah je uvijek neugodna stvar. U ovakvim situacijama najlakše ga se riješiti tako što će se naći nekog "krivca" i odrati mu kaznu. Time se traži neka simbolička opća katarza, čiji će dolazak dati prijeko potrebnu iluziju kontrole. Upravo u takvim situacijama državne institucije igraju ključnu ulogu, jer bi one trebale biti te koje će reći "Stanite, smirimo se i pričekajmo objektivne rezultate koji će nam pokazati što se zaista dogodilo". To je ono što naše famozne Institucije Sustava trebaju učiniti u ovom slučaju.
na 07. Rujan 2007 17:58
na 07. Rujan 2007 18:05
na 07. Rujan 2007 18:10
na 07. Rujan 2007 18:33
na 07. Rujan 2007 20:12
na 07. Rujan 2007 20:40
na 07. Rujan 2007 21:03
na 07. Rujan 2007 21:19
na 07. Rujan 2007 21:51
na 07. Rujan 2007 22:00