Kad sam prvi put, sasvim slučajno na semaforu, ugledala Splićanku Tanju Crljen za volanom vatrogasnog vozila odjevenu u odoru vatrogasca, pomislila sam da se radi o kakvom ‘talent show’ dijelu izbora za miss. A onda sam se zorno uvjerila da ta ljepotica u tridesetim godinama uistinu zna voziti vozilo golemih dimenzija, pa čak i baratati svim ‘asesoarom’ koji se u njemu nalazi!
Tragom te zanimljive pojave – da se jedna žena, naime, bavi vatrogastvom (i to na volonterskoj osnovi) - došla sam do DVD-a Split i do još jednog zaprepašćujućeg otkrića: da je taj plemeniti, ali brutalan poziv privukao još jednu ljepoticu, nešto mlađu Robertu Batistu!
Cokule na nogama
Djevojke su na razgovor s iznenađenom novinarkom pristale rado, a tijekom ćakule u prostorijama DVD-a pokazale su da ne samo što znaju hrabro i umješno gasiti vatru, nego i skuhati vrlo ukusnu kavu.
- Nije to ništa za čudit se, jednostavno mi je uvijek bilo drago pomagati ljudima, osjećati se korisnom, a nema boljeg od vatrogastva - smatra Roberta, čije mišljenje, pogađate, dijeli i Tanja. - Inače radim u velikom trgovačkom centru kao poslovođa brendiranog dućana što me također raduje, ali ništa se ne može usporediti s iskustvom kad nekome spasite život ili dom. To je veličanstveno!
Da nije tog entuzijazma, cure ne bi bile tu gdje jesu, u gruboj odjeći, s cokulama na nogama; obje rade uglavnom pro bono, uz iznimku ljetnih mjeseci kad Tanja iz volonterskog statusa zakratko prelazi u status sezonca i ostvaruje mjesečnu plaću, skromnu za rizik kojemu je izložena i smjene koje praktično ne postoje. No, lako je uvidjeti, novac nije ono što ih motivira.
Za njihov rad predsjednik DVD-a “Split” Dalibor Radnić ima samo riječi hvale. Tanja je inače po struci veterinarska tehničarka, a Roberta je završila Višu ekonomsku školu i, k tomu, naknadno još i Vatrogasnu školu. Tu ljubav koja se začela od studentskih dana rado je prihvatio i Robertin dečko, dok je kod Tanje priča još zanimljivija: ona je sadašnjeg supruga, kolegu Božu Crljena, upoznala na – požarištu! Tada je među njima zaiskrilo, a plamen ljubavi još gori...
- Muž mi je zapovjednik postrojbe, a upoznali smo se na požarištu u Seget Vranjicu. Od tada smo zajedno, vjenčali smo se i imamo dvoje djece od deset i trinaest godina. Ne, oni ne dijele naše afinitete za gašenje požara – smije se simpatična sugovornica, a nas zanima je li tijekom toliko godina koliko se bave zanimanjem za koje ne postoji izraz prilagođen ženama (‘vatrogaskinja’ je, navodno, gramatički nekorektno) bilo kakvih ozljeda.
- U, natukle smo noge stotine puta! – odgovaraju u glas. – Na sreću, izgorjele nismo, ali modrice, šokovi i slično, toga ima napretek – kazuju djevojke.
- Teško je ići na požar našminkana jer se maskara razlije, a kad spavamo na terenu nekad jedva održavamo i osnovnu higijenu. Ispod noktiju bude bar tri sloja gareži, pa je uputno da budu što kraći. Ali, nas to najmanje zabrinjava – slažu se one, koje kažu kako su muški kolege prema njima vrlo korektni, iako sve što treba rade ravnopravno.
Složna obitelj
- Vatrogasci iz drugih klubova nekad ostanu malo zatečeni kad nas ugledaju, ne viđa se žena-vatrogasac svaki dan. Zapravo, mi drugih žena na požarištu nismo vidjele! No, ne tražimo poštedu, štoviše, kako smo krhkije građe od muškaraca znamo biti više od koristi jer se lakše provučemo kroz neki otvor, i slično – pričaju Roberta i Tanja, koje bez problema dijele spartanski uređenu spavaonicu s muškim kolegama tijekom ljetnih mjeseci, za dežurstva.
- Ma mi smo vam složni, kao jedna velika obitelj – zaključuju ‘vatrogasice’ .
na 22. Travanj 2013 08:35
na 22. Travanj 2013 11:05
na 22. Travanj 2013 13:14
na 04. Svibanj 2013 12:17