Nisam se odavno naljutio kao juæer kad su izašle vijesti o presudi u Šibeniku!
Sud donosi presudu da se ima isplatiti šteta za pretrpljenu bol rodbini poginulih vatrogasaca. Sud je upro prstom na one koji imaju isplatiti štetu, ne gledajuæi dali oni to mogu ili ne i što se iz toga svega može izroditi. I to je dakle PRAVDA!
Pošto sam legalista ponovno poštujem SUD. Ali mi nitko ne može oduzeti pravo da upitam jednu, drugu i treæu gospodu ( rekao bi miljenko: Tužitelji i Fiškali) ZAŠTO! ÈEMU!
Izgubiti nekoga roðenog je teško, vrlo teško… od same pomisli ježi mi se i najmanja dlaka.
Tragedija, ni prva ni zadnja, ni najgora… ovom narodu ni najteža, ali svejedno… dirnula je i najtvrdokornijega…nema ga tko nije pustio suzu za kornatskim vatrogascima, za kornatskim herojima, nema ga tko nije suosjeæao sa ucviljenim roditeljima.
Najbolje su to potvrdili milijuni poziva na telefone pomoæi, desetine tisuæa prisutnih na humanitarnim priredbama diljem Lijepe naše, tisuæama uplaæenih kuna donacija i pomoæi, pa na kraju èak i eurske donacije - više od 9 milijuna kuna.
I nakon 7 mjeseci i 9 dana OVA PRESUDA! Kome, zašto i u ime koga… jednostavno ne shvaæam! Možda moj mentalni domet nije dospio toliko visoko, ali jedno ne mogu prihvatiti da humanost i uèestvovanje u njoj ima odštetu za duševnu bol… Svaka èast!
Meðutim, tom presudom propali su svi ideali kojima sam odgajan i sa kojima sam sebe posebno hranio zadnjih èetrdeset godina.
Davno sam nauèio da PRAVO i PRAVDA nisu jedna te ista stvar, ali sam se sve vrijeme držao nekog svog prava i pravednosti.
Ne naudi nikome i pomozi svakome, ako je Bog tebi dao sreæu, podijeli je bar s nekim, jer u protivnom ona zaista nema nikakvog smisla ( ni šušta, ni gušta), a ako ti zapadneš u nevolje Bog æe dati nekoga da i tebi pomogne.
Od malih nogu, dali nekakvom stigmom ili hirom aktivan sam u svemu gdje mogu zajednièki pomoæi.
1971.g. pada mi na pamet osnivanje Dobrovoljnog vatrogasnog društva, okupljajuæi pritom oko sebe prijatelje, mlade, gotovo veæinom klince i klinceze i pomažemo pravim vatrogascima u gašenju makar požara šume, makar u logistici.
Nakon eto 37 godina na èelu jedne lude grupe humanista , nakon tisuæa i tisuæa požara i ostalih intervencija od Zadra do Dubrovnika, od požara šume do zrakoplova... uz pomoæ generacija i generacija djece i mladeži sada veæ i preko 2000 njih koji su prošli kroz društvo i što su sve svojim rukama napravili i što su sve pri tom postigli (predugo za ovaj komentar, a to je svakome u Hrvatskoj i te kako poznato)… ja sada moram priznati da nisam bio u pravu…
Prevario sam sebe i svoju obitelj, sve svoje prijatelje i znance i sve vatrogasce u RH. Nakon toliko godina moram priznati da humanizam nije besplatan. Zaludu smo to mi do sada odradili bez para, dinara i kuna, kad sada vidim da to ima svoju i te kako veliku cijenu…
Koja sam ja dakle budala, cijeli život raditi nešto iz srca, iz ljubavi, iz ljudskosti, iz humanizma, bez pomisli na naknadu, odnoseæi iz svoje kuæe i obitelji i novac i stvari, kako bi imali za zajednièki napredak.
Odgojiti generacije (stotine) i generacije (stotine) mladih, darovati Lijepoj našoj jedan DVD Mlladost, onakav dom, onakvi rezultati, onih 11 medalja sa olimpijada, šest zlatnih i donijeti naslov Prvaka Europe, spasiti milijune i milijune teško steèene osobne i društvene imovine, spasiti pri tom nebrojene živote od pošasti kako prirodne i tehnièke nepogode èesto katastrofe, tako i spasiti nebrojene mlade živote od sigurne pošasti modernog života (alkohol, droga, kocka, kriminal).
Dati pri tom 46 puta dragovoljno krv za spas onih kojima je najpotrebnije i na kraju sa suprugom (mojom kopijom), pomoæi ovoj državi da jedno divno, obiteljski nezbrinuto, dijete, preuzmemo i podignemo u krasnog školovanog i situiranog 21-godišnjeg momka.
Nikad mi na um nije padala bilo kakva naknada, bez obzira što sam zbog toga možda nekima ispadao budala, a od mnogih i omalovažavan.
Bez obzira što sam kao èovjek u forumima HVZ-a kroz svo ratno i poratno vrijeme obavezno u Zagreb odlazio svojim privatnim vozilom tukavši pri tom Pag-Senj-Velebit, kasnije Liku i gotovo nikad dobio naknadu za gorivo, a da su moje kolege pritom na skup dolazile vatrogasnim vozilima (društava, zajednica i sl ) i dobivali isto jednu dnevnicu kao i ja.
Dakle rano sam upoznao razliku izmeðu dobrovoljaca od srca i dobrovoljaca iz interesa, ali sam ostao neumoljiv i oni drugi me nisu mnogo interesirali, mada su dolaskom 21 stoljeæa oni jednostavno eskalirali na svim podruèjima rada dobrovoljnog vatrogastva.
Sada se dogodilo da se jedna obièna, gotovo rutinska intervencija, prstom sudbine, voljom Boga ili neznam èega, pretvorila u najgoru katastrofu tog našeg Hrvatskog i dobrovoljnog i profesionalnog vatrogastva. Svi smo zanjemili.
Nebrojeno mnoštvo, kao i ja osobno, pritiskali smo bjesomuèno humanitarni telefon sakupljajuæi kunu po kunu za pomoæ. Veselili se kao mala djeca kad su rasli milijuni èak i više od onoga èemu smo se nadali, oduševljeni kad se napokon i Vlada „odrekla svog“ PDV-a, ej... sakupili 9 milijuna!
Neka nije nam žao, svi zajedno pretvoreni u jedno veliko srce dali smo zajednièki ucviljenim obiteljima pomoæ zbog gubitka najmilijih…
Sretno im bilo, naši heroji mirno poèivaju u ovako zajednièki izgraðenim grobnicama obasuti zajednièkom ljubavlju i sjeæanjem.
Dali smo to prisjeæajuæi se pritom mnogih vatrogasaca, koji su u Lijepoj našoj pojedinaèno doživjeli sliènu sudbinu i nismo njihovim obiteljima ovako zdušno pomogli. Sjetili smo se mnogih gotovo bezimenih Heroja Hrvatskog vatrogastva!
No ne lezi vraže, u ovoj našoj sredini u ovoj Lijepoj našoj, izgubljenih vrijednosti, pokopane dobrovoljnosti i poljuljanog humanizma dolazi presuda Suda u Šibeniku.
Lokalne zajednice i društva koja kubure svakodnevnicu kao i svi mi, pod prisilom ovrhe, steèaja i ostalih tvorevina kapitalizma bit æe oguljena za namiru „duševnih boli“ pa èak i onima koji te svoje roðake nisu vidjeli mjesecima i godinama prije tragedije!
Dakle, obitelji æe naplatiti sada „duplo“ tu ljubav i humanizam svojih najbližih prema vatrogastvu i Lijepoj našoj, a da pri tom nisu pitali njih za mišljenje, neæe li se i oni u grobu zbog toga okretati.
Da sam mlaði i luði kao što sam nekada bio napisao bih svojima-svojoj obitelji:
„ako mi se išta dogodi…Da vam tako što nije palo na pamet, ja sam dobrovoljno pristupio tome i nitko me nije na to natjerao, htio sam pošteno odraditi svoj zadatak, htio sam pomoæi, htio sam spasiti i to je to… nitko me zavezana nije ukrcao u helikopter…nitko me puškom nije natjerao u vatrogasce to je meni èast i neka ona nièim ne bude okaljana“
Ovako mi ostaje samo jedno, da ne budem više humanitarac,
- da ne dajem krv, jer bez obzira što sam redovito više puta godišnje davao ipak sam morao plaæati taksu kad sam išao u doktora…(van svake pameti)
- da ne dajem nikakve pomoæi ugroženima jer se država i onako teško ili nikako ne odrièe „svog“ PDV-a, a ugroženi æe i onako sudom naplatiti tu svoju ugroženost i možda mi se smijati
- da po ugledu na sve veæi broj „dobrovoljnih“ vatrogasaca poènem naplaæivati to svoje dobrovoljstvo.
Nisam i ne mogu biti takav, opet æu nastaviti, ali postavljam sebi pitanje nije li ovo poèetak kraja „dobrovoljnog vatrogastva“ u Hrvata (namjerno naglašavam-jer kod drugih to nije tako). Nebrojeno je mnogo situacija koje se mogu izroditi iz ovoga stanja sadašnjeg vatrogastva…
Zato sam jednom rekao i još jednom æu napisati: „Nisu ovo odavno vatrogasci u koje sam ja došao davne 1971 godine“
Lako je govoriti i biti jak i hrabar kad su vaši najmiliji s vama živi i zdravi. U Kornatskoj tragediji poginula su djeca. I ja bi tako prièala (kao vi) da su gasiti otišli vatrogasci sa godinama iskustva. Koji sve fore imaju u malom prstu, koji bi vjerovatno (zbog iskustva) prepoznali o kakvom se požaru radi i to im se nebi dogodilo. TO SU BILA DJECA koja nisu ni iskusili život. I sami znate kako je biti mlad, pun energije, elana, bez straha (jer oni sve mogu) i bez razmišljanja, i bez iskustva otišli su ususret smrti. Nema tih milijuna koji bi mogli utješiti malog, ucviljenog, bespomoænog èovjeka
Ovdje je previše negativnih misli upuæeno prema obiteljima poginulih, a ipak su oni ti koji su izgubili svoje najmilije. Njihovi životi su upropašteni i jedino do èega im je stalo je do toga da saznaju istinu i da pronaðu nekakav duševan mir, a ovi komentari tu im uopæe ne pomažu.
Emilija u krivu si 100%, Èitaj malo dosadašnja reagiranja i malo se udubi u temu pa æeš možda progledati,,,pa pobogu DJECA su i dosada gasila pa to nikome nije smetalo dok se sranje nije dogodilo /a naravno za to æe odgovarati zapovjednici tisno i avodice/ ..šta se tièe tvojih ostalih komentar-provokacija moj je prijedlog da se na to niti ne odgovara...
Ako netko želi istinu, uz obitelji vatrogasaca onda smo to prije svega MI njihovi kolege i prijatelji ali shvatite da ove presude nisu istina nego zataškavanje istine i kupovanje mira, u tome i je problem. Zar se je sa ovim presudama izrekla istina? Zar su za tragediju krivi DVD Vodice i DVD Tisno i ljudi koji ih vode? Ma di je tu istina? Nebudite naivni, a draga moja Emilija veèinu sam stradalih osobno poznavao i nisu svi bili djeca, mnogi nastradali su i iskusniji od mene! Ne okrivljujte one koji su ih tamo poslali nego tražite istinu koja se je tamo dogodila jel sve je ovo jako daleko od istine! JAKO DALEKO!
na 14. Travanj 2008 15:34
na 14. Travanj 2008 15:40
na 14. Travanj 2008 15:41
na 14. Travanj 2008 15:45
na 14. Travanj 2008 15:53
na 14. Travanj 2008 22:44
na 14. Travanj 2008 22:49