Umoran sam, svi smo jako umorni. Na izmaku smo snaga. Što da vam kažem? Preživio sam najgori dan svoga života kaže Sardis, jedan od turskih mornara spašenih s broda Und Adriyatic. Govori sporo, riječi teško teku. Umor mu se osjeća i u glasu.
Izgubili sve
Ne želim se ni prisjećati srijede. Još sam sav u šoku. Želim što prije otići odavde i sve zaboraviti dodaje mladić.
Već drugi dan njegovo je privremeno boravište mali hotel Piave u Mestrama. Uz Sardisa još je 20-ak kolega, svi oni koji su u havariji tankera prošli neozlijeđeni. Oko 13 sati grupica mornara, ispijenih od umora, otišla je na ručak. Sat poslije vratili su se u hotel i obrušili na fotelje u lobiju. Malo razgovaraju međusobno, puše i gledaju u pod.
Na spomen nesreće i strašnog požara koji je prekjučer rano ujutro izbio na brodu postaju blago nervozni.
Poskakali smo u more i pokupio nas je grčki brod. Toliko. Iznad nas nije bilo nikakvih helikoptera, ni talijanskih ni hrvatskih, samo grčki brod. Tek poslije vidjeli smo da nas nadlijeće avion iz kojega su nas fotografirali. Molim vas, nemojte više o nesreći. Ne mogu više... Na brodu mi je ostalo sve dokumenti, mobitel, novac, sve stvari... Već sam drugi dan u istoj odjeći. Ne mogu više... gotovo je molio Sardis.
Turke je u venecijanskoj luci dočekala grupa volontera iz Civilne zaštite i Crvenog križa.
Alarmirala nas je lučka kapetanija, kazali su da se dogodila pomorska nesreća u međunarodnim vodama i pozvali nas da dođemo pomoći. Za manje od sat vremena bili smo spremni prihvatiti stradalnike kaže Riccardo Righetto, koordinator volontera Civilne zaštite te dodaje: Čim su se iskrcali na kopno, vidjeli smo da ima ozlijeđenih imali su žarkocrvene opekline po licu i rukama.
Petero ozlijeđenih odmah je prevezeno u bolnicu u Mestrama i prema posljednjim informacijama, osjećaju se dobro. Druge su prebacili u privremeno prihvatilište u luci.
Djelovali su potpuno izgubljeno.
U tuđoj odjeći, onoj koju su im dali na grčkom brodu, malo prevelikoj ili pak premaloj govori Ricardo. Volonteri su im ponudili okrepu topli čaj, kekse, sendviče.
Nisu puno jeli. Bili su potpuno izvan sebe. Besciljno su hodali u krug, tek tu i tamo prozborili bi koju riječ.
Nismo uostalom ni mogli razgovarati jer je većina govorila samo turski prisjeća se Riccardo.
Nekoliko sati trajala je službena procedura policija im je uzela imena te im nedugo zatim uručila privremene dokumente.
Prvi dim cigarete
Volonteri su im pak podijelili telefonske kartice kako bi se mogli javiti svojim obiteljima u Turskoj. Sve su primali tiho, bez riječi. Jedina glasno izražena želja bile su im cigarete govori Riccardo te dodaje:
Već prvi dim ih je smirio bolje nego svi naši pokušaji.
Preneseno sa stranica:
Večernjeg lista
