Vatrogasni vjesnik: Na posljednoj zajednièkoj sjednici Operativno tehnièkog stžera i Predsjedništva Hrvatske vatrogasne zajednice, što je održana polovicom prosinca 2007, temeljem Vaše ostavke na dužnost županijskog zapovjednika, oprostili ste se od kolega u najvišim tijelima HVZ.

Miše Miloslaviæ: Da, na toj zajednièkoj sjednici oprostio sam se odèlanova OTS i Predsjedništva HVZ-a, a potom na prigodnim sastancima i s vatrogascima i zapovjednicima vatrogasnih postrojbi iz Županije, te s dužnosnicima u Dubrovaèko-neretvanskoj županiji.

V. V: Što je povod Vašem odlasku?

M. M: Nepostojanje jedinstvene vatrogasne organizacije, neujednaèeno financiranje vatrogastva, nepostojanje strategije na državnoj razini koja se odnosi na požare raslinja nepovoljno se i mimo mene odražavalo na vatrogastvo i dogaðaje u Županiji. Buduæi da na to nisam mogao utjecati odluèio sam se službeno za mirovinu, a neslužbeno nisam više htio odgovarati za ono što nisam mogao u potpunosti nadzirati.
Da se razumijemo, vatrogastvo je posljednjih godina uznapredovalo u svojoj
osnovnoj funkciji i tu nema sumnje u pogledu efikasnosti, jer kada objekt intervencije “stoji” i kada za intervenciju ne treba više od pedeset vatrogasaca intervencija se može djelotvorno voditi.

V. V: Koji su po Vama problemi u vatrogastvu?

M. M: Do problema dolazi kada je posrijedi veliki požar ili više požara raslinja istovremeno, kada za pojedinu intervenciju treba više od pedeset vatrogasaca do više stotina pa i tisuæa, kada se gase požari koji se “kreæu”, odnosno kada su posrijedi razbuktali požari raslinja kojima se mora pristupiti na vrhunski organiziran naèin. Upravo ono za što se u Republici Hrvatskoj troši najviše novaca i kroz koje se èesto gleda cjelokupno vatrogastvo, ne funkcionira dobro. Krajnji jug je najzahtjevnije podruèje u Republici Hrvatskoj i tu se testira koliko su jake sve karike u lancu. �esto se èuje kako je nešto dobro, kako je na odreðenom podruèju dobro organizirano vatrogastvo itd, što je u odreðenim okolnostima toèno.
Meðutim, kako ne postoji sustav odnosno kriteriji temeljem kojih bi se nešto moglo ocijeniti dobrim ili lošim, na taj se naèin iznose paušalne ocjene pojedinaca radi isticanja ili zaštite svoje osobne uloge. �esto se istièe kako je nešto dobro. U stvari to su iznimke, odnosno izvlaèe se iz konteksta sluèajevi i predstavljaju kao pravilo koje u drugom podruèju nemaju istu vrijednost. Da bi se mogla dati suvisla ocjena neèega treba raditi sveobuhvatne analize, a u Republici Hrvatskoj ne postoji nekakav sveobuhvatni “obrazac” ili kriterij kojim bi se usmjerilo u pravcu izrade analiza i usporedbi stanja ili dogaðaja. Dosadašnje “analize” su samo puko statistièko nabrajanje bez podloge, jer mi još nemamo niti jedinstveni pristup obradi informacija o broju i vrsti dogaðaja. Dalje, ovdje na jug dolaze vatrogasci iz svih dijelova Hrvatske, pa onome koji promatra sa strane odmah upadne u oèi cijeli niz razlièitih oblika i boja odora i tipova oznaka zvanja i dužnosti koje nose vatrogasci iste razine na istom poslu, pa prosudite sami kakav se zakljuèak iz toga može izvuæi.

V. V: Možete li pojasniti o kakvim se problemima radi pri veæim požarima raslinja?

M. M: Kada gori neki stan, vozilo ili slièno ne može se obraniti od nasrtaja vlasnika da mu spasite imovinu. Dapaèe bit æete prozvani ako po njegovu mišljenju niste odradili dobro posao. Nasuprot tome treba znati da su vlasnici šuma, šumskog zemljišta i u pravilu zapuštenih poljoprivrednih površina koje su podalje od prometnica apsolutno nezainteresirani za stanje svojega vlasništva.

Zašto?

Zato jer ni visoko niti nisko raslinje ovoga podneblja nema vrijednost niti za drvnupreraðivaèku namjenu, niti za ogrjev, niti služi za stoèarsku djelatnost ili nešto drugo pa vlasnicima nije stalo hoæe li izgorjeti. Dapaèe, nakon požara daje im se odreðena materijalna satisfakcija za nastalu “štetu” pa su u stvari na dobitku. Takav dogaðaj postaje briga samo vatrogasaca. Država je kroz Ustav dala odgovornost i obveze zaštite od požara jedinicama lokalne samouprave ali glavninu novaca sama rasporeðuje i daje. Tako bi jedinice lokalne samouprave trebale umjesto vlasnika preuzeti brigu o zaštiti od požara kao i o svemu drugome radi unapreðenja ekologije, krajobraza, biološke raznolikosti i td. Meðutim, jedinice lokalne samouprave se ponašaju kao i vlasnici i okreæu pogled u državu odnosno u državne institucije kako
bi prebacili odgovornost. I tu se dolazi do problema financiranja te je, èini se, ponajbolje da je požar što veæi jer æe se prije doæi pod okrilje države.

Država daje “šakom i kapom” ali bez nekog sustava, model je kako se tko snaðe, a sve pod okriljem procjena i planova zaštite od požara. Procjene i planovi zaštite od požara rade se po kriterijima koji mogu dati odgovor za intervencije koje se “ne kreæu” i koje zahtijevaju do pedeset vatrogasaca. Kako kriteriji temeljem
kojih se izraðuju planovi ne daju prave odgovore kod veæeg broja požara raslinja vatrogasci se moraju oslanjati na razne programe. A u stvarnim situacijama na terenu ne pomažu niti daju rezultata ni Program aktivnosti Vlade RH niti Plan intervencija kod velikih požara.
Da pojasnim, ne može se kazati da jedinice lokalne samouprave ništa ne rade i da ništa ne izdvajaju. Problem je što je podruèje prepušteno relativno malim jedinicama lokalne samouprave koje ne mogu same odraditi potrebne poslove, a županija nema resurse odnosno vatrogasne postrojbe da to ostvari. U stvari, kada su u pitanju požari raslinja veæih razmjera, a oni su kod globalnog zatopljenja pravilo, a ne iznimka, veliki broj jedinica lokalne samouprave nalazi se u istoj situaciji kao i mnoge mjesne zajednice na poèetku Domovinskog rata kada je svaka imala svoj krizni stožer i vodila svoj rat. Tek formiranjem konkretne vojne strukture dobili smo i bitke i rat.
Problemi se usložnjavaju kada vatrogasci s istim kvalifikacijama, na istim dooperativnim poslovima na zajednièkim intervencijama konstatiraju da su razlièito materijalno stimulirani, profesionalni vatrogasci u JVP na jedan naèin, profesionalni vatrogasci u DVD-ima na drugi naèin, potom sezonski vatrogasci, dobrovoljni vatrogasci, profesionalni vatrogasci instruktori u DIP-ovima ili vatrogasci angažirani na dislokacijama odnosno u intervencijskim postrojbama. Pa se dešava da jedni otežu s radom kako bi dobili prekovremene sate a drugi jedva doèekaju da što prije uspješno završe intervenciju i idu kuæi itd,itd. Vatrogasne postrojbe osnovane su za odreðeno podruèje i moraju to podruèje èuvati tako da i pored najbolje volje na drugo podruèje mogu poslati samo dijelove postrojbe i opreme, a time su kao uigran tim hendikepirane. Kada se okupi više stotina vatrogasaca tada su to pripadnici iz cijelog niza postrojbi pa svatko izbjegava preuzeti kljuènu ulogu, misleæi na podruèje iz kojeg je došao. Dolazi do rasipanja zajednièkog nastupa ili su sektori gašenja sastavljeni
od vatrogasaca koji su po tek nekoliko njih iz pojedine postrojbe.

Ukljuèivanjem vatrogasaca iz više postrojbi povlaèi za sobom i veliki broj zapovjednika ili voða grupa koji traže svoje mjesto u svemu. Za potpunu sliku treba dodati kako je zapovjedni kadar nedostatno obuèen i obrazovan za požare raslinja i kako izostaje znanstveni pristup požarima raslinja. Svemu treba dodati da angažiranje drugih èinitelja koji bi trebali biti ukljuèeni u kriznim situacijama prilikom aktivnosti pri velikim požarima raslinja ili više njih istovremeno, uopæe nije doraslo situaciji. Graðani mogu biti angažirati na pomoænim poslovima, meðutim, to je neunèikovito i neizvodljivo jer angažiranje kroz mobilizacijske pozive CZ-a ne daje rezultate na terenu, a kamoli temeljem Zakonu o vatrogastvu.

V. V: Što bi po Vama trebalo doraditi u vatrogastvu i uopæe u zaštiti od požara u Hrvatskoj?

M. M: Dakle, na nižoj razini vatrogastvo dobro funkcionira. Meðutim, kao što sam rekao treba nam krovna organizacija. Prvi vatrogasac državne razine i prvi vatrogasac županijske razine trebaju biti u istoj “kuæi”. Upravni, inspekcijski i struèni nadzor, osim na državnoj i na županijskoj razini trebaju biti takoðer u jednoj “kuæi”. Financiranje mora zakonski biti ujednaèeno za sve jedinice lokalne samouprave kao što su i Ustavom propisane obveze zaštite od požara jednake za sve jedinice lokalne samouorave. Na državnoj razini treba donijeti strategiju za požare raslinja.
Više desetaka organizacija, ukljuèujuæi ministarstava, ustanove, institute, zavode, društva i druge, koji crpe novac poreznih obveznika na raèun požara raslinja, valja povezati kako bi uloženo korisno vratili i tako prestali biti paraziti. Zaèuðujuæe je koliko je takvih organizacija i pojedinaca u “zavjetrini”, koji se kao bave požarima raslinja a u stvari na terenu od toga apsolutno nema nikakve koristi. U pogledu edukacije i osposobljavanja za požare raslinja ne postoji sustavan pristup.

Edukacija zapovjednika i vatrogasaca treba obuhvaæati doslovno sve koji se dotièu toga posla jer sada samo na papiru postoji nekakva zlatna, srebrena i bronèana razina djelovanja.
Uglavnom prijateljski i interesni zaèarani krug treba premostiti i za isti raèun ukupnu problematiku riješiti na pošten i djelotvoran naèin.

V. V: Ĺ to mislite o Kornatskoj tragediji?

M. M: Obiteljima stradalih želim da ustraju i ne klonu duhom. Iako nemam detaljne informacije o Kornatskom tragediji kao i ni o smrtnom sluèaju na Hvaru, mišljenja sam da je u tragediji dominirao odnos nekompetentnih osoba, medija i politièara koji su redom optuživali i hapsili.
U takvim i sliènim tragedijama u Europi i svijetu nikada se tako ne radi. Sve to pokazuje da u nas ne postoji sustav o kojem sam veæ govorio. Na Kornatu je pješaštvo stradalo. Meðutim, nakon Kornata kupuju se novi zrakoplovi. U nas je sve izokrenuto. Ne shvaæa se da je potrebno ulagati u “pješaštvo”, jer trenutno ni postojeæe zrakoplovstvo ne prati sustavno pješaštvo.
Znaèi li to da je sluèajno, ne dao Bog, pao zrakoplov i dogodila se tragedija da bi se tada poboljšavalo financiranje vatrogasnih postrojbi, poveæavao broj vatrogasaca, tipiziralo opremu i tehniku, i sustavno osposobljavalo za požare raslinja itd. U vatrogasnim krugovima èeka se policijska i pravosudna ocjena dogaðaja, a zapravo skriva se nemoæ i kupuje vrijeme.

Mišljenja sam da je vatrogastvo trebalo dati svoj sud o dogaðaju u dijelu za koji su poznate èinjenice, što je i pretežni dio dogaðaja. Time bi se izvukle pouke i izbjegle nove sliène tragedije bez obzira na policijska i pravosudna izvješæa i ujedno bi se pomoglo prozvanim osobama koje su ostale same na milost i nemilost.

V. V.MoĹľete li se osvrnuti na godine provedene u vatrogastvu?

M. M: Navršava se 38 godina kako sam vatrogasac i zapovjednik. Radni vijek sam odradio u profesionalnoj vatrogasnoj postrojbi i vatrogasnoj zajednici. Sudjelovao sam u osnivanju odnosno podizanju nekoliko dobrovoljnih vatrogasnih društava.
Tijekom svih tih godina izravno sam sudjelovao u tisuæama intervencija i vježbi, bile one lokalnog ili meðunarodnog karaktera, a od toga stotine intervencija u prilikama koje su imale karakteristike katastrofa. Uz nebrojene požare raslinja koji su “zaštitni znak” juga Hrvatske sudjelovao sam u vatrogasnim intervencijama kao što su pad jednog stranog zrakoplova, a prije toga jednog helikoptera, potom gašenje požara na desetak trgovaèkih brodova i više razlièitih plovila, te u mnogobrojnim intervencijama na stambenim, hotelskim, gospodarskim, prometnim i drugim objektima. Tijekom Domovinskog rata sudjelovao sam u intervencijama koje vatrogasci poduzimaju u takvim teškim prilikama. Uz to sam u ratu bio teško ranjen. O nekim situacijama i intervencijama pisao sam u Vatrogasnom vjesniku.
Vjerujem da su Vaši èitatelji imali priliku upoznati se s mojim tekstovima tijekom 20- godišnjeg pisanja i da su i na taj naèin dobili uvid u moj rad koji je nadam se bio korektan.

V. V: I na kraju, dozvolite mi da Vam se zahvalim u ime Uredništva Vatrogasnog vjesnika na izvrsnoj suradnji tijekom proteklih 15 godina, uz pitanje hoæete li i dalje pisati o vatrogasnim temama?

M. M: Zasigurno hoæu. Koristim priliku zahvaliti se na suradnji koju smo imali prilikom pripreme prvog priruènika Požari raslinja na priobalju i priruènika Vatrozaštitni vodiè za preventivnu obranu kuæa od požara raslinja.

Dubrovaèko-neretvanska županica imenovala je Mišu Miloslaviæa savjetnikom za zaštitu od požara.

Pripredio: Miroslav Kirinèiæ

iskreni na 01.02.2008 15:01:01